Smrt me je zatekla u namazu u kojem sam bila nemarna i bez skrušenosti

Jednog dana dok sam ležala na serdžadi, ophrvana lijenošću, s glavom postavljenom u položaj sedžde, u meni se javila želja da obavim namaz. Nakon duže borbe sa šejtanom i vlastitim nefsom, uspjela sam ustati i donijeti nijet za namaz, a onda se desilo nešto strašno, nešto ću pamtiti dok god sam živa. Iznenada se pred mojim očima pojavila zastrašujuća tama, kakvu nikada nisam vidjela, i ispunila je sve oko mene. Krv mi je udarila u glavu i gotovo sam pala od bola. U tom trenutku postala sam ubjeđena da je smrt neminovnost i osjetila sam u srcu veliki strah zbog ovakve završnice. Da, u tom momentu, od svih kur’anskih sura i ajeta, sjetila sam se jedino riječi Uzvišenog: „Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ”Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!“ (El-Mu’minun, 99, 100) Tako mi Allaha, učinilo mi se kao da jezikom glasno izgovaram ovaj ajet, ali u stvarnosti nisam mogla izustiti nijednu jedinu riječ.

„Gotovo je“ – pomislila sam – „došao je smrtni čas“. Smrt me je zatekla u namazu, ali u kakvom namazu? Namazu u kojem nisam znala ni šta izgovaram ni šta učim, i u kojem nije bilo skrušenosti. Da sam znala da će mi ovo biti posljednji namaz, sigurno bi se pripremila i bila bi skrušena u njemu kao nikada ranije, a kako i ne bi kada je to „oproštajni“ namaz. Sjetila sam se svih dobrih djela, koja sam htjela uraditi, ali su me u tome spriječili moja nemarnost, lažna nada i izmišljena opravdanja.

Htjela sam vrisnuti: „Gospodaru moj, daj mi samo još jednu priliku! Nisam očekivala da će mi smrt doći u ovakvom stanju i nisam se pripremila za nju. Odgađala sam i zavaravala se dugom nadom.“ Stajala sam u namazu, ali se nisam obradovala smrti, kao što bi joj se obradovala da sam redovno i na vrijeme, skrušeno i predano, obavljala namaz. Stid me je s ovakvim namazom doći i stati pred Allaha.

„Gospodaru moj, samo Ti znaš, koliko sam se ogriješila prema Tebi, zato Te molim da mi oprostiš“ – jecala sam. Mislila sam da sam već napustila ovaj fizički svijet i prešla u svijet duša, Berzeh. Sve moje nade su se raspršile onog trenutka kada mi je smrt pokucala na vrata, i nije mi ostalo ništa, osim iskreno učinjenih djela. Došao je čas istine, u kojem se raspoznaje vjernik od licemjera i u kojem će svaki čovjek vidjeti svoje mjesto, u Džennetu ili Džehennemu.

„Smatrala si se Allahovim pokornim i čestitim robom, a sada si shvatila da je to bila samo Iblisova zamka u koju te je vješto uhvatio. Nestalo je svega, i ostala su samo dobra djela i strah od Allaha. Čemu si se nadala, o jadna Saro, a na tvom tasu dobrih djela gotovo da nema ničega? Sada će ti melek uzeti dušu. Vrijeme dunjalučkog ispita je prošlo, i spremi se za polaganje računa“ – navirale su se misli jedna za drugom.

Ali umjesto meleka smrti, Berzeha, mjesta u Džennetu ili Džehennemu, moje oči su ponovo ugledale Dunjaluk. Nestalo je tame. Kao da sam čula Gospodareve riječi: „Daćemo ti još jednu priliku, da vidimo kako ćeš postupati.“ To su bili teški i nezaboravni trenuci. Činjenica da si dobio još jednu priliku je zapravo zastrašujući dokaz protiv tebe. Gospodaru moj, neka ova prilika, koju si mi dao, bude dokaz za mene a ne protiv mene na Sudnjem danu, i okončaj moj život na ovom svijetu dobrim djelima. Amin!

Autor: Sara Suhejbani
Preveo i prilagodio: Semir Imamović