“… On ne voli one koji su rasipnici.” (El-E’araf, 31

Hvaljen neka je Allah! On je Uzvišeni, Sveznajući i Mudri, Milostivi i Pravedni. Na osnovu Svoje savršenosti i potpunosti svakom je dao tačno određenu opskrbu. Nekom je dao više, što ne znači da ga više voli, dok je drugom dao manje, što ne znači da ga voli manje, nego je pravedno i s mjerom rasporedio opskrbu među ljudima kao iskušenje i ispit. Neki su zahvalni, a drugi poriču i ohole se.

Imetak kojeg Uzvišeni Allah dadne čovjeku je blagodat na kojoj Mu je dužan biti zahvalan, ali je ujedno i veliko iskušenje/emanet – kako će ga potrošiti i na koji način rasporediti. Mnogi ljudi ne upravljaju imetkom onako kako je propisano i na način da Uzvišeni Allah bude zadovoljan. Vidjet ćeš ih: ili da ga troše u haram i u ono što srdi Uzvišenog Allaha ili gomilaju i škrtare zapostavljajući siromahe ili se, pak, rasipaju i troše imetak na besmislice i bespotrebne stvari. Zapravo, malo ćeš naći onih koji su zaista umjereni i koji daju svakom njegovo pravo u svom imetku. Dakle, ne škrtare, ali nisu ni rasipnici, zarađuju da bi udjeljivali, ali još bitnije od toga – da ne bi od drugih čekali i tražili. Oni ne gomilaju svoj imetak da bi se provodili na ovom prolaznom dunjaluku, nego samo da bi postigli Allahovo zadovoljstvo i milost.

Fenomen današnjeg doba je trošenje imetka u besposlice, tj. rasipništvo. Malo ko je toga sačuvan. Vjerovatno nikada u historiji nije bilo više lažnih bogataša i lažnih siromaha u isto vrijeme. Mnogi među nama se ponašaju kao bogataši kada treba trošiti imetak u besposlice i suvišne stvari, a kao siromasi kada treba udijeliti u hajr i pomoći drugima. Bogataš bi da bude siromah glumeći neimaštinu pred drugima – da od njega, slučajno, ne bi neko zatražio, a siromah bi da bude bogataš po standardu i mjestu u društvu, ali bi da životari od sadake i tuđih donacija. Naravno, nije problem da čovjek bude skroman (zahid), naprotiv, to je pohvalno, ali ne smije to raditi pred drugima samo zato da bi sakrio svoje bogastvo i ne bi bio pozvan na udjeljivanje. Isto tako, nije problem da čovjek posjeduje ono što je skupocijeno i vrijedno, ali ne da to kupuje od sadake i tuđe milostinje, pa onda – što bi narod rekao – gleda otkle je vedro. Uzvišeni Allah voli da vidi tragove Svoje blagodati na robovima, ali i prezire da se rob uzdiže imetkom ili pretvara pred drugima onakvim kakav u stvarnosti nije. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Onaj ko se želi zasititi/okititi onim što mu ne pripada je poput osobe koja oblači dvije lažne odjeće!” (Buhari, 5219; i Muslim, 2130) U hadisu su spomenute “dvije lažne odjeće” čime se aludira na to da takva osoba laže sebe, na prvom mjestu, kao što laže i druge.

Šejh Ibn Usejmin, rhm, spomenuo je tri vrste ljudi kada je u pitanju trošenje imetka. Naime, bogataš – pojašnjava šejh – kada kupi nešto što mu nije prijeko potrebno, bolje je da to nije kupio i da je potrošio imetak na nešto korisnije, ali to za njega nije rasipništvo. Zatim, čovjek iz srednjeg staleža, kada kupi nešto skupo, a nije mu prijeko potrebno, smatra se rasipnikom, a Allah ne voli rasipnike. Dočim, siromah, kada kupi nešto skupo, a nije mu prijeko potrebno, on se ne smatra samo rasipnikom, nego i maloumnikom, jer on ne može kupiti takvo nešto osim da se zaduži ili da uzme od sadake i onda kupi nešto što ne odgovara njegovom stepenu i stanju u kojem se nalazi. (Vidjeti: Likâu bâbil-meftuh, 23/107)

Allah, subhanehu ve te’ala, želi od vjernika da bude ponosit, uzdignutog čela i čistog obraza. Dakle, vjernik ne smije sebi dopustiti niti biti zadovoljan time da bude parazit i živi na račun drugih, osim onoliko koliko nužda zahtijeva. Gornja ruka je, kako nas uče hadisi, bolja od donje i nije propisano tražiti od drugih osim u iznimnim situacijama, samo da bi se “uspravila kičma” i ne više od toga. Ne samo to, čak nije propisano ni očekivati od drugih, pogledati od njih i nadati se njihovoj milostinji, kao što je Resulullah, alejhis-salatu ves-selam, rekao Omeru, radijallahu anhu: “Ono što ti dođe od imetka, a ti ga nisi tražio niti si priželjkivao, to uzmi, a ono što te prođe, nemoj ići za njim.” (Muslim, 1045)

Onaj kome je Allah dao imetak, neka ne škrtari na siromasima i onima koji su u potrebi, a onaj ko je siromašan, neka se ne rasipa onim što je uzeo kao sadaku. Onaj ko je u potrebi ne smije sebi dozvoliti da mu prihvatanje tuđe pomoći pređe u naviku, nego, ako već uzme pomoć, neka srcem zanijeti da će to biti zadnji put, inšallah. Neka troši imetak umjereno, jer, uzeo ga je radi nužde, pa neka ga ne troši osim za nuždu.

Gospodar je plemenit. Onaj ko se na Njega iskreno osloni – On će mu pomoći, a onaj ko Ga se iskreno boji – On će ga opskrbiti odakle se i ne nada. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Onaj ko se suzdrži, Allah će ga učiniti bogatim.” (Buhari, 1427), i rekao je: “Nije bogastvo imati mnoštvo imetka, nego je bogastvo biti bogat u duši!” (Buhari, 6446; i Muslim, 1051).

Gospodaru naš, učini nas neovisnim od drugih, podari nam mnoge Svoje blagodati, opskrbi nas odakle se i ne nadamo i učini našu opskrbu dovoljnom da ne čekamo od drugih!

Amir I. Smajić