Od ateiste do islama

Nakon odrastanja u porodici koja ne praktikuje vjeru i u kojoj je glava porodice ateista, za očekivati je bilo da i sama krenem tim stopama, što, nažalost, i jesam. Tim sam putem koračala, posve sigurna u svoj izbor, sve do kraja srednje škole. Obzirom da živim u blizini jednog šetališta, često sam imala običaj tu izaći, vrlo često i sama, da malo razbistrim misli. Tokom jedne od uobičajenih šetnji, odlučila sam se malo odmoriit na klupi. Bilo je ljeto i nebo je bilo puno zvijezda, što me ponukalo na razmišljanje – otkud tolike zvijezde na nebu, koliki broj atoma ih sačinjava, i što sam dalje razmišljala, postavila sam sama sebi pitanje: “Otkud da uopšte postoji ijedan atom u cijelom svemiru?” Od ateiste, u tom trenutku, postala sam agnostik. Zaključila sam da sve ima svoj početak i uzrok i da je to neka “viša sila”. Moj zaključak mi nije dao mira, morala sam to dodatno da istražim. Veliku količinu vremena sam uložila u iščitavanje raznih tekstova o postanku svemira i o tome šta religije pišu o tome. Privukli su me islamski tekstovi o tome, jer su poklapanja sa naukom bila nevjerovatna.

U tom periodu, bližio se i moj upis na fakultet. Obzirom da je u pitanju bio fakultet na koji se teško upisati, naročito bez nekog vida korupcije, odlučila sam da ću ispostiti taj ramazan, a da se ja zauzvrat uspijem upisati na fakultet (tad nisam znala da se Allah ne uslovljava tako). Bilo me strah kako ću izdržati ljetnu žegu i kako ću još uz to učiti, ali ja post nisam ni osjetila, a na upisu sam ostvarila svih 100 bodova. Elhamdulillah! Uvjerila sam se da je uz Allaha sve moguće i od tog dana, još više sam počela istraživati islam i uz to, slušati Kur’an, međutim, namaz jos nikad nisam obavila.

Daljim čitanjem, utvrdila sam da je namaz stroga obaveza svakog ko želi sebe zvati muslimanom, ali sam za tu svoju dužnost uvijek “uspješno” pronalazila izgovore, sve do jednog dana, kad sam osjetila potrebu da padnem Allahu na sedždu. Samo jedna sedžda, ne namaz, jer ga nisam ni znala obaviti. Samo jedna sedžda, i sav teret i tuga koje sam osjećala tad su nestali, kao rukom odnešeni. Donijela sam čvrstu odluku da ću početi klanjati. Isprva sam počela sa jednim namazom i tek kad sam se navikla na njegovo obavljanje, uvela sam i naredni. Kroz mjesec dana sam obavljala svih 5 namaza, i hvala Allahu, nikad ih, od tad, nisam izostavila.

U toku drugog mjeseca obavljanja namaza, shvatila sam da se moram pokriti, da je to jednostavno još jedna stvar koju moj Gospodar od mene zahtijeva, a meni je bilo drago ispuniti ono što od mene zahtijeva Onaj koji me voli više od mojih roditelja. Međutim, znala sam da ću tu već naići na kritiku. Odmah sam prestala nositi bilo šta kratko, kao uvod za moje pokrivanje. Zbog neodobravanja roditelja, pokrivanje sam konstantno odgađala, sve do jednog internacionalnog kongresa, čiji sam učesnik bila. Shvatila sam da će biti puno medija i da će možda i moje slike, bez hidžaba, biti i na TV-u, internetu i novinama. Zgadila mi se sama pomisao na to. Znala sam da ću za svaki pogled imati grijeh, a samo Allah zna koliko bi ih bilo upućeno.

Saopštavam roditeljima da ću se sutradan pokriti, bez obzira na to šta kažu, bez obzira što znam da neću više dobijati pare od njih, pa čak ni za mjesečnu kartu. Mislila sam da će me otac izbaciti na ulicu i bila sam spremna da, na kraju oktobra, spavam napolju, samo radi Allaha i Njegove ljubavi i straha od Njegove kazne. Hvala Allahu, ipak sam imala podršku prijateljica, koje su mi rekle da mogu prenoćiti kod njih, ako do toga dođe. Opet, hvala Allahu koji boljim zamijeni ono što se ostavi radi Njega. Odmah tu noć, otac me moli da to skinem, čak i plače, ali ja ne popuštam. Pozivaju se na pravo roditelja u islamu, ali im samo govorim da nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.

Nikad to nisu u potpunosti prihvatili i vjerujem da su dugo živjeli u nadi da ću se otkriti, jer su mislili da je samo faza. U kući nisam imala nikakva prava, nisam smjela ići, ni slušati islamska predavanja. Nisam smjela ići u džamiju, nisam smjela postavljati slike na internet, da me ne bi vidio “kakav vehabija” 😀. Hvala babi na tome, nisam tad ni znala da je to od islama. Ono sto me najviše boljelo je da nisam smjela prisustvovati halkama Kur’ana, međutim, ja sam ih pohađala u tajnosti. Shvatila sam da mi iman tu opada i da neću još dugo moći izdržati.
3 godine nakon pokrivanja, saopštavam im da se želim udati i da je opet moja odluka konačna. Mog muža nisu htjeli ni upoznati, zato što ima bradu. Babo me dovozi pred zgradu u koju se selim i rastajemo se sa suzama u očima.

Nakon udaje, odlučujem da upotpunim svoj hidžab, stavljanjem nikaba, za šta imam punu podršku muža, međutim iz poštovanja prema roditeljima i straha da ih dodatno ne povrijedim, kad dođem njima, skinem ga. Shvatam da je to nešto što trenutno ne razumiju, kao što ni sama nisam, dok nisam bila u vjeri. Hvala Allahu, danas su nam odnosi bolji nego prije braka, mama je upoznala muža, babo još ostaje pri svome, ali inšallah, upoznat će ga i on. Molim Allaha da ih uputi i učvrsti im srca u islamu, amin. Udajom, zaista osjećam obećano povećanje nafake, koja mi pristiže odakle se uopšte i ne nadam. Tako, na druženju predviđenom za našu uvaženu mualimu, ja bivam iznenađena od strane sestara iz Oaze, koje mi uručuju poklon hidžab i knjigu. Imala sam čast da budem prva kojoj je, uz haljinu i maramu, uručen i nikab, elhamdulillah!

Molim Uzvišenog da obilno nagradi sve one koji učestvuju u ovom projektu, nadoknadi im na oba svijeta i obraduje ih više nego što su one mene, a Allahu pripada najljepši primjer.

Preuzeto sa fb stranice udruženja “Oaza” Tuzla