Kako reagovati na pogreške djece

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nas je učio osobini davanja savjeta. Prvi i najvažniji element te osobine jeste taj da savjet treba dati u privatnosti, a ne u javnosti. Ako moramo dati savjet u javnosti, onda ne trebamo upirati prstom u pojedinca koji je napravio pogrešku. Umjesto toga, trebamo ga uputiti govoreći uopćeno, kako je to činio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. On je imao običaj popeti se na minberu i reći: “Zašto neki ljudi govore to i to?” (Nesa’i)

Roditelji trebaju imati u vidu ovo pravilo kada reaguju na pogreške djece, naročito ako imaju više djece. Oni ne smiju optuživati, niti koriti djecu, posebno ne pred njihovim prijateljima ili vršnjacima. Ako to budu radili, to će naštetiti njihovom samopoštovanju. To će, također, učiniti da sve odbijaju, što neće pomoći rješavanju problema.

Međutim, razgovaranje sa djetetom nasamo čini da ono lakše prihvata i daje mu priliku da razmisli o trenutnoj situaciji, umjesto o sramoti koju osjeća.

Pored toga, roditelji će uvidjeti da mogu biti objektivniji u reagovanju na pogrešku djeteta kada o njoj privatno diskutuju. To je prilika da se djetetu tačno kaže šta je pogriješilo, da ga se poduči zašto je to pogreška, navodeći ajet iz Kur ‘ana ili neki hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i da se dijete uvježba da tu pogrešku više ne ponavlja.

Navest ćemo jedan praktičan primjer, kako bismo ilustrovali ovaj princip. Dijete se obraća roditelju ili starijoj osobi na nepristojan način, pun nepoštovanja i praveći grimase dok govori. Ovo je neprihvatljivo ponašanje i roditelji ga moraju ispraviti. Umjesto da galame i viču na njega pred drugima, roditelj će ga odvesti u drugu sobu i objektivno s njim porazgovarati o problemu. Roditelj treba pretpostaviti da dijete ne zna da je njegovo ponašanje neprihvatljivo i prvo treba djetetu ukazati na to mirnim, ali odlučnim tonom. Na primjer, roditelj treba reći djetetu: “Da li si primijetio na kakav si mi se način obratio? Jesi li primijetio kakav ti je bio ton i kakve si grimase pravio? Misliš li da je to prikladan način da razgovaraš sa drugima? Pogledaj kako ja sada razgovaram s tobom. Govorim li ja nepristojno? Pravim li ja tebi grimase? Misliš li da je ovako pristojnije?”

Najvjerovatnije je da dijete uopće nije shvatilo da je bilo nepristojno. Ovo je “ukaži” – korak. Sljedeći korak je podučiti ga zašto je njegovo ponašanje neprihvatljivo.

Roditelji mu trebaju ili navesti kur’anski ajet, ili hadis Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Na primjer, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Onaj ko nije milostiv prema našim mlađim i ne poštuje naše starije, nije od nas.” (Tirmizi)

Citiranje ajeta ili hadisa će najvjerovatnije uvjeriti dijete da je roditelj u pravu, jer će ono osjetiti da roditelj ne izmišlja novo pravilo, već da ono ima osnova.

Konačno, roditelji ne trebaju očekivati da se ponašanje djeteta promijeni čim mu se ukaže da je sa islamske tačke gledišta pogriješilo. Roditelji moraju uvježbati dijete ponavljajući proces.

Također, moraju imati na umu da mijenjanje socijalnog ponašanja iziskuje vrijeme i ponavljanje naredbi.

Autori: Dr. Ekrem Bešir i dr. Muhammed Rida Bešir
Iz knjige Odgoj djece u svjetlu Kur’ana i sunneta