Vjera ili tradicija?

Svjedoci smo mnogih običaja koji svoje temelje ne pronalaze u vjeri, ali ih često slijedimo revnosnije nego vjerska načela i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Iako bismo mogli ustanoviti da neki od tih običaja se ne kose sa vjerom, isto tako ne može se staviti običaj ispred vjere, posebno ne kada se odlučuje šta je ljepše i preče za svakog pojedinca ali i za zajednicu muslimana.

Tako ćemo nažalost naići na zahtjev roditelja da njihov sin živi u zajednici sa njima nakon osnivanja vlastite bračne zajednice, iako nemamo niti jedan takav primjer u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba. Iako se ova tradicija ne kosi sa islamom, mnogo je bolje i ispravnije ono što se nalazi u praksi prvih generacija muslimana, a čak još i iz doba Ibrahima a.s. i njegovog sina Ismaila. Život odvojen od roditelja ne znači njihovo zanemarivanje, naprotiv svjedoci smo da se ljudi čak mnogo više vole, pomažu i poštuju kada žive odvojeno a to usput pomaže i formiranju samostalne nove bračne zajednice. Islam strogo vodi računa o poštivanju prava i privatnosti svakoga, i pravo jednog čovjeka prestaje ondje gdje se narušava pravo drugoga. S druge strane imamo mnogo primjera gdje se novi brak raspao upravo i jedino zbog zajednice, a mala djeca nastavila živjeti bez jednog od roditelja. Ako se nešto može vjerom sačuvati- onda je preče da se slijedi vjera nego običaj koji može nauditi.

Isto tako, ugledanje u tradicionalne odnose u porodici gdje muškarac ili žena vode glavnu riječ, gdje ne postoji kompromis niti slijeđenje sunneta, nikako ne smije biti model za formiranje bračne zajednice onih koji žele da slijede najljepši uzor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Također, tu imamo mnoštvo običaja koji podrazumijevaju određene radnje prilikom vjenčanja (stajanje na nogu supružniku, jedenje iz iste kašike, bacanje bidermajera uz sujevjerje da je slijedeća mlada ona koja ga uhvati i sl.), rođenja djeteta (vezanje crvenog konca oko rukice ili nogice djeteta, neizlazak iz kuće 40 dana…), odlaska u posjete, nekupanje, neskraćivanje nokata i nepranje veša određenim danom i slično. Neki od tih običaja dosežu i stepen gatki, pa se čak vjeruje da neizvršavanje istih ima za posljedicu neku nesreću u životu. Izvršavanje nekih od ovih običaja može ozbiljno narušiti iman osobe, a u najgorem slučaju može izvesti i iz vjere. Sreća i nesreća dolaze od Allaha, one su čovjeku propisane Njegovom odredbom i jedino življenjem po Kur’anu i sunnetu možemo se sačuvati mnogih sujevjerja. Zanimljivo je, da niti jedno od gore navedenog nećemo naći u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U Kur’anu na više mjesta nailazimo na sličan ajet. On naime govori o opasnosti slijeđenja predaka u vjerovanju, ali i u svemu što nanosi štetu jednom vjerniku ili zajednici muslimana.

Tako Allah Uzvišeni u suri El-Baqare, u 170.ajetu kaže: „ A kada im se rekne: „ Slijedite Allahovu Objavu!“- oni odgovaraju: „Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zateklo pretke svoje.“- Zar k onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na pravom putu bili?!“

Sličan ajet imamo i suri Al-Maide, 104: „ A kada im se kaže: „Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!“ oni odgovaraju: „Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.“ – Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na pravom putu bili?!“

U suri Lukman, u 21.ajetu Allah dž.š. kaže: „ A kada im se govori: „ Slijedite ono što vam Allah objavljuje!“ – odgovaraju: „Ne, mi slijedimo ono što smo zapamtili od predaka naših.“ Zar i onda kad ih šejtan poziva na patnju u ognju?!“

Koliki značaj Allah pridaje ovome, jasno nam pokazuju navedeni ajeti. Slijeđenje predaka u bilo čemu što nije utemeljeno u vjeri a kosi se sa vjerom nije dozvoljeno. Također, slijeđenje predaka u onome što nije utemeljeno u vjeri a ne kosi se sa vjerom je upitno. Ukoliko iz toga ne proizilazi šteta ni za koga, može se usvojiti, međutim, ako će bilo ko trpjeti štetu zbog običaja kojim ga vjera ne duži onda je bolje izbjegavati takav običaj. Islam je tako lijepa, potpuna i savršena vjera. Što je pojedinac bliži izvornom islamu, to je njegov život sretniji, spokojniji i harmoničniji. Svako udaljavanje od izvora islama ima za štetu mnoge posljedice, od onih koje pretrpi pojedinac, do onih koje pretrpi šira zajednica. Stoga, dužnost svakog vjernika je da se čuva sumnjivih stvari u vjeri i da pazi da ne nanese štetu drugim ljudima.

Molim Allaha Uzvišenog da nas sačuva zablude i slijeđenja onoga što nam donosi štetu na ovom i budućem svijetu.

Gospodaru naš, približi nas istinskoj vjeri, onoj na kojoj su bili Poslanik s.a.v.s. i njegovi drugovi. Amin.

Halima Lj.