Dva događaja o štetnosti neobaranja pogleda

Spominje imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzij jedan događaj koji se dogodio čovjeku muslimanu. Jedne prilike je ušao u dvorište žene hrišćanke, pa se zagledao u nju. Taj pogled ga je toliko koštao da se zaljubio u nju, razbolio se, pa je pao u postelju iz želje za njom. Bolovao je danima sve dok njegovo zdravlje nije ozbiljno narušeno. Njegova majka, kao svaka majka, samilosna prema svom sinu, pitala ga je: “Šta ti je sine, zašto si u ovakvom stanju? – “Zavolio sam jednu djevojku, ali ne mogu da dođem do nje, ona je hrišćanka.” Upao je u depresiju, tugu, nije imao volje ni za čim. To je bio njegov problem, ljubav prema toj djevojci. Ovaj čovjek se na kraju toliko razbolio da je pao na samrtnu postelju.

Iz želje za tom djevojkom, rekao je: “Ako nisam mogao biti sa njom na dunjaluku, onda bar da budem sa njom na ahiretu, na budućem svijetu. Ostavljam vjeru islam i prihvatam hrišćanstvo, prihvatam krst i svjedočim da je Isus božiji sin, i da je Merjema njegova majka, boginja.” Nedugo nakon toga je preselio na ahiret. Uzvišeni Allah mu je uzeo dušu i otišao je pred Allaha kao nevjernik. 

Kada su to čuli njegovi prijatelji, koji su ga prije toga znali po dobru, otišli su kod ove hrišćanke da je obavijeste šta se dogodilo sa njim. I nju su našli u istom stanju, na samrtnoj postelji, razboljela se jer je i ona takođe patila za njim. Ona nije znala šta se dogodilo, te je rekla: “Ako nisam mogla biti sa njim na dunjaluku, onda bar da budem sa njim na ahiretu. Ostavljam hrišćanstvo i primam islam. Svjedočim da nema drugog istinskog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.” I ispustila je dušu. 

Pogledajte kako je ovaj čovjek prihvatio hrišćanstvo na samrti, a ona primila islam i zaradila Džennet, ako je bila iskrena u tome. Pogledajte dokle je doveo samo jedan pogled u zabranjeno. Dotle da se čovjek razboli, padne na samrtnu postelju i na kraju da radi tog pogleda ostavi islam i preseli kao nevjernik.
______________________________________

Spominje hafiz Ibn Kesir, poznati istoričar i učenjak, u svom djelu “El Bidaje ve nihaje” da je 278. hidžretske godine jedan čovjek, koji je bio od boraca na Allahavom putu, bio sa muslimanima u jednoj bitki protiv Rimljana. Kada su opkolili jednu tvrđavu, dok su je držali u opsadi, ugledao je jednu mladu djevojku na tvrđavi i zaljubio se u nju. Nije prestajao da razmišlja o njoj. Odlučio je da joj pošalje pismo, zatražio joj je da ga obavijesti na koji način da dođe do nje. Ona mu je rekla da nema drugog načina osim da prihvati hrišćanstvo. On je to i učinio, odrekao se islama i popeo na tvrđavu. Oženio je ovu djevojku i dobio sa njom potomstvo. Kada su muslimani ovo čuli, teško im je palo, to ih je pogodilo jer je ovaj čovjek bio poznat po pobožnosti.

Nakon određenog vremena, prošle su godine, sreo ga je jedan od muslimana i prepoznao. Upitao ga je: “Šta je bilo sa tvojom bogobojažnošću, šta je bilo sa Kur’anom, sa borbom na Allahovo putu? Bio si poznat po učenju Kur’ana.” Odgovorio je: “Tako mi Allaha, zaboravio sam sve ajete iz Kur’ana, osim jednog ajeta, a to je ajet u kom Uzvišeni kaže: “Zažaliće nevjernici često što nisu bili muslimani. Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada – znaće oni!” (El-Hidžr, 2-3) Zasigurno će znati šta im je pripremljeno i gdje je njihovo prebivalište…

Hfz. mr Amir Smajić