Dva suprotna završetka

Jedan brat pripovijeda: “Na početku studija, živio sam s roditeljima. Okruženje je bilo islamsko. Stalno sam imao priliku slušati majku dok je molila za mene kada bih kasno dolazio kući. Slušao sam oca dok bi učio Kur’an na noćnom namazu. Sve mi je to bilo čudno, naročito kada bi ustajao u hladnim zimskim noćima radi nafile. Čudio sam se i pitao kako izdržava sve to svaki  dan. Nisam osjećao da mu je to bilo zadovljstvo, odmor i uživanje, kao i svakom vjerniku. Nisam znao da su to djela odabranih, koji se odvajaju od toplih postelja da bi dozivali svoga Gospodara. 

Poslije završetka vojne škole, osjetio sam se dovoljno zrelo, ali i udaljeno od islama. Nisu mi pomogli savjeti pobožnih ljudi koje sam imao priliku, s vremena na vrijeme, slušati. Zaposlio sam se kao policajac. Radno mjesto nije bilo u mom već u drugom, veoma udaljenom gradu. Sa mnom su krenuli i neki školski drugovi, te mi je to dosta olakšalo. Napustio sam roditelje, napustio slušanje Kur’ana, nije bilo majke da me budi na namaz. Otpočeo sam  samostalni život, izgubila se roditeljska toplina. Kasnije sam prebačen u sobraćajnu službu,  tačnije da nadgledani autoput. U početku sam se osjećao sretnim. Međutim, to nije dugo potrajalo. Samoća je utjecala da počnem gubiti početnički  elan. Nisam imao nikoga da mi pomogne i ulije snagu vjere, nasuprot ogromnom broju onih koji su mi otvarali puteve zla. 

Imao sam priliku svakodnevno vidjeti teške saobraćajne nesreće, ali jedan dan nikada neću zaboraviti. Naime, ja i kolega smo bili u patroli. Parkirali smo auto pored puta i razgovarali. Odjednom se začula škripa guma i strahovit udarac. Izišli smo da vidimo šta se dogodilo i ugledali dva automobila zalijepljena jedan za drugi. Požurili smo im u pomoć. Bio je to strašan, neopisiv udes. U jednom autu smo zatekli dva mladića u kritičnom stanju. Izvadili smo ih i položili na zemlju. Požurili smo prema drugom autu, ali u njemu je ležao mrtav čovjek. Prišli smo onoj dvojici koja su bila na izdisaju. Pošto je kolega bio pobožniji, počeo ih je podsticati da prouče “la ilahe illallah”. Nažalost, umjesto da ponove Šehadet, počeli su pjevati pjesme. Začudio sam se kada sam ovo čuo. Kolega je bio iskusniji, viđao je ovakve slučajeve, poznavao umiruće stanje, te je ponovo pokušao. Nisam se pornjerao, samo sam gledao. Ništa slično prije nisam vidio. Kolega je pokušavao pomoći im da izgovore šehadet, ali uzalud – ponovo su pjevušili stihove. Glasovi su se stišavali. Umuknuo je jedan, a zatim i drugi, ostali su nepomični. Napustili su dunjaluk. 

Ubacili srno ih u auto i krenuli prema bolnici. Kolega je oborio glavu. Bio je smrknut, nije ništa progovarao. Odjednom mu glas presiječe tišinu. Spomenuo je loš kraj ove dvojice mladića i rekao: ‘Čovjek okonča život na dobru ili na zlu, shodno djelima koje je činio na dunjaluku.’ Tada poče prepričavati razne priče iz islamske literature o odlasku s ovoga svijeta i načinu na koji čovjek napušta dunjaluk, te da to zavisi od njegovih djela i unutarnjeg ubjeđenja. Proveli smo put u takvom razgovoru, a bili smo dovoljno motivirani, jer su ispred nas ležala dvojica mrtvaca. Osjetio sam strah od smrti, ovaj događaj mi je bio kao opomena, te sam toga dana skrušeno obavio namaz. Kako je vrijeme prolazilo, sve više sam zaboravljao ovaj slučaj i vraćao se starom životu. Kao da nikada nisam vidio onu dvojicu ljudi koji su ispred mene ispustili duše. Moram priznati, ostavio sam slušanje muzike, jer sam se bojao da ne prođem kao oni. Vrijeme čini čuda! 
_____________

Nakon šest mjeseci, dogodio se drugi čudni događaj. Mladić je vozio dozvoljenom brzinom. Odjednom je morao zaustaviti, jer mu je pukla guma, i to u jednom od tunela prema gradu. Zaustavio je auto i otišao do gepeka da izvadi alat. Odjednom su naišla kola nevjerovatnom brzinom, udarila ga i daleko ga odbacila. Pao je teško povrijeđen. Nakon nekoliko trenutaka je stigla patrola. U patroli smo bili novi kolega i ja. Ubacili smo ga u naš auto i krenuli prema bolnici. Pozvali smo hitnu pomoć i rekli da vodimo povrijeđenoga, te ih zamolili da, kada nas susretnu, zaustave preuzmu bolesnika. Bio je u cvijetu mladosti. Prema spoljnjem izgledu smo zaključili da je vjernik. Dok smo ga ubacivali u auto, čuli smo da nešt šapuće. Zbog prevelike uzbuđenosti i hitnje nismo obratili pažnju na njegove riječi. Kada smo ga spustili u auto i krenuli ka bolnici, jasno smo čuli: učio je Kur’an. Pomislio sam da je nemoguće da  ovako povrijeđen čovjek uči Kur’an.

Krv mu je natopila odjeću, kosti su mu smrskane. Šta drugo da kažem osim da napušta dunjaluk, a on uči i uljepšava glas. Nisam nikada čuo ljepše učenje. Razmišljao sam da bih ga možda trebao podsjetiti da izgovori šehadet, kao moj drug u prethodnom slučaju. Slušali smo učenje. Osjetio sam da se nešto pokreće u meni, da mi duša podrhtava od radosti. Odjednom prekide. Okrenuo sam se, kad on podigao kažiprst prema nebu i izgovara šehadet. Zatim mu glava kleknu. Provjerio sam mu puls na ruci, na srcu, provjerio da li diše, ali uzalud, bijaše napustio dunjaluk. Dugo sam stajao pogleda uperenog u njega, čak mi je i suza pala na njegovo lice. Sakrio sam suze od kolege i obavijestio ga da je mladić preselio. Moj drug se zaplaka, a tada i meni suze nezaustavljivo krenuše. U autu se stvorio bolan prizor. Stigli smo do bolnice. Ko god nas je sreo, ispričali smo mu ovaj nesvakidašnji događaj. Na sve je ostavio pozitivan utisak.

Jedan čovjek, nakon što je čuo priču, priđe i poljubi mladića u čelo. Ljudi se nisu željeli razići dok ne saznaju kada i gdje će mu se klanjati dženaza. Jedan bolničar telefonom pozva mladićevu porodicu. Javi se njegov brat. Bolničar upita o mladiću, a brat reče da je svakog ponedjeljka išao u prilično udaljeno selo u posjetu nani koja je živjela sama. Brinuo se o siročadirn.a, udovicama i siromašnima. U tom selu su ga svi poznavali po dobru. Nosio im je  islamsku literaturu, kasete itd. Njegov gepek je bio prepun osnovnih kućnih namirnica, koje je dijelio sirotinji. Nije čak ni seosku djecu zaboravljao, nosio im je slatkiše. Kada bi mu neko prigovorio da ne bi trebao ići, jer je put dalek i naporan, on bi odgovarao: ‘Koristim vrijeme za učenje i ponavljanje Kur’ana i slušanje dersova. Nadam se da će me Allah za svaki korak nagraditi velikom nagradom.’ 

Sutradan se prepunio mesdžid ljudima koji su stigli na dženazu. I sam sam klanjao dženazu. Ponijeli smo ga prema kaburu. Ubacili smo ga u tijesnu rupu, lica okrenutog prema kibli, u ime Allaha i po sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bacali smo zemlju na njega. Neko povika: ‘Molite se da Allah učvrsti vašeg brata, jer se on sada ispituje!’ On je započeo prve dane na Onome svijetu, a ja kao da sam otpočeo prve dane na ovome svijetu. Pokajao sarn se za sva loša djela koje sam učinio, moleći Allaha da mi oprosti, da me učvrsti u pokornosti Njemu, da mi dozvoli da okončam život u dobru i učini mi kabur džennetskim perivojem.” 

Iz knjige: Poklon sestri koja se još nije pokrila
Abdul-Hamid el-Bulali