Kao nemuslimanka učinila sedždu pred sarajevskom džamijom (Priča iz Hrvatske)

Iako sam odrasla u kršćanskoj obitelji koja nije previše bila okrenuta svojoj vjeri, od najranije mladosti osjećala sam neku neobjašnjivu povezanost sa islamom, Bosnom, svime što je nekako vuklo na tu stranu. Nakon puno godina, suočena s problemima neobjašnjive prirode, došla sam ustvari do islama. Sjećam se da je prvi glasovni zapis koji sam čula i na koji sam se rasplakala, ne iz tuge, već iz neke neobjašnjive unutarnje povezanosti s tada za mene neobjašnjivom i uzvišenom silom – ezanom. Kad sam čula ezan, znala sam da je to zvuk mog srca i da trebam krenuti tim putem. Počela sam čitati, slušati Kur’an, prestala sam jesti svinjetinu iako mi nikada ta hrana nije ni odgovarala. Otkrila sam puno toga, sve to predivno bogatstvo koje sam tada u euforiji željela podijeliti i sa svojom okolinom, ali nailazila sam uglavnom na čuđenje i nerazumijevanje, izuzev roditelja i najstarijeg sina.

Putem društvenih mreža komunicirala sam s nekim sestrama i braćom koji su me puno toga naučili. U tom sam periodu posjetila Sarajevo. Profesorica sam i sa školom smo išli na izlet. Sami ulazak u Sarajevo izmamio mi je suze na oči i osjećala sam da se vraćam kući. U obilasku grada, osobito pred džamijom, znala sam da je to to. Iako neuka, izašla sam iz svoje turističke grupe i pala na sedždu zahvaljujući Allahu što me pozvao u vjeru. Jedno predivno iskustvo.

Vremenom sam naučila učiti na med, vodu, ulje, naučila rukje napamet, El-Fatihu iznad svega. Počela sam nositi maramu. Klanjam koliko znam budući da sam svega nekoliko puta bila u Zagrebačkoj džamiji i nikad nisam uživo vidjela klanjanje. Živim u malom gradu u Hrvatskoj u kojem nema muslimana. Sve što sam naučila bilo je preko društvenih mreža. Jednu noć putem društvene mreže slučajno sam naišla (budući sam tražila gdje se može kupiti zemzem-voda) na jednog brata koji me ustvari uputom da izgovorim šehadet preobratio i službeno na islam. Na tome sam mu beskrajno zahvalna. Uzela sam ime Lejla.

Sihr s kojim se već dugo borim će, vjerujem, uz Allahovu volju, biti maknut s mene i s moje obitelji… Jako teško živim, iskušenja su svakodnevna, ali ono što znam i u što vjerujem jeste Allahova milost. Nekad pomislim, svega bih se mogla odreći samo svoje vjere ne. I uvijek sam mislila, kako su sretni ljudi koji su rođeni u okolini gdje je islam potpuno normalna pojava, gdje postoje džamije, gdje možete čuti ezan, a ja ga slušam samo preko interneta… Nemam nikoga kraj sebe s kim uživo mogu podijeliti veličanstvenost ove vjere.. Dragi Allah je prije neki dan El-Fatihom ozdravio mog oca… Svakodnevno se uvjeravam i svjedočim Allahovoj milosti u svom životu.

Dragi prijatelji, braćo i sestre, budite sretni što nedaleko od vas postoji džamija u koju možete otići. Ja samo sanjam o tome. Budite sretni što jedni s drugima dijelite vjeru i što jedni drugima možete posvjedočiti o svemu vezanom uz vjeru, licem u lice. Hvala NUM-u jer puno pomaže svojim savjetima i objavama preko kojih se može naučiti puno toga. Dao vam dragi Allah svako dobro na ovom i na onom svijetu! Allahu ekber!

Lejla