Pokušao da shvati šta je to islamofobija, pa postao musliman

Harry Fear je novinar i režiser koji je prihvatio islam nakon što je okončao snimanje dokumentarnog filma o islamofobiji u Velikoj Britaniji. Harry je rođen i odrastao je u Oksfordširu, na jugoistoku Engleske. Pohađao je privatnu školu gdje su ga učitelji podsticali da istražuje svoja vlastite interese. Budući da je bio jedino dijete svojih roditelja, Harry sa zadovoljstvom govori o svojim roditeljima i njihovoj podršci i predanosti. Harry kaže da se prvobitno zainteresirao za islam zbog situacije u Palestini. Čitao je mnoge knjige te tematike pa je otputovao u Gazu kada je imao 22 godine.

“Oduvijek sam solidarisao sa Palestincima, tako sam sklopio neka prijateljstva putem facebook-a, sa momcima iz Gaze. Jedan od njih me je pozvao da ga posjetim te da snimim dokumentarac o njihovom životu tamo. Tada sam radio na jednom dokumentarnom filmu na temu islamofobije. Preko Egipta sam stigao u Gazu, 2012. Godine.”

“Ljudi iz Gaze su veoma prijatni. Oni su pod opsadom dugi niz godina, ali oni su toliko otvoreni i vedri, uprkos svim nedaćama. Svakih 400 do 500 metara nalaze se srušene zgrade. Na svakom objektu su različite zastave, slike poginulih. Tek tada sam uvidio da stvari tamo ne stoje onako kako sam ja to prvobitno zamišljao.”

“Našao sam se na jednom vrlo neobičnom mjestu, ne mogu to opisati drugačije nego da sam se osjećao kao da se nalazim u samom središtu Zemlje. Tamo sam se osjećao živim, bogatijim, ustredotočenijim. Osjećao sam svaki kontakt s ljudima, s prirodom, sa svime.”

“Nakon što sam otišao iz Palestine, primjetio sam da sam se promijenio ali znao sam da je to zbog ljudi koje sam tamo upoznao, njihove ljubaznosti, gostoprimstva, upornosti i čvrstine, oni su jednostavno nevjerovatni ljudi. Njihova snaga i predanost su jednostavno nepojmivi. U njima sam pronašao inspiraciju. Htio sam ići nazad u Veliku Britaniju, ali kada sam se vratio kući bio sam nezainteresovan za posao. U Palestini, u Gazi su ostali ljudi koji su se borili za goli život, za opstanak. Suosjećao sam s njima i shvatio sam njihovu borbu.”

“Vrlo brzo sam se vratio u Gazu jer sam uvidio da moj život u Velikoj Britaniji nije imao smisla. Tog novembra, 2012.godine, Izrael je napao Gazu. Tada sam doživio rat u živoi, iskusio to na svojoj koži. To iskustvo me je bukvalno oživjelo. Ništa drugo mi nije bilo bitno nego da se borim za iste ciljeve kao i Palestinci. S njima sam proveo neko vrijeme.”

“Nakon povratka u Veliku Britaniju sam shvatio da ljudi u Gazi imaju snažno vjerovanje, da imaju svoju vlastitu vjeru, i da ih to čini jačim i boljim ljudima, to ih ojačava i da oni stoga žive kvalitetnije živote. Dok s druge strane ljudi u Londonu žive udobno, situirani su, ali nemaju vjere, ne vjeruju u Boga, ne poznaju sebe, u sebi proživljavaju ogromna previranja, i njihovi životi nemaju smisla.”

Prihvatio je islam

Prihvatio sam islam tako što sam počeo da istražujem islamofobiju. Zanimalo me šta islam kaže o strahu od islama od strane nemuslimana. To je bilo moje pitanje koje je zaintrigiralo moj razum i počeo sam da nalazim odgovore na moja pitanja putem istraživanja na internetu. Počeo sam da mislim kako su svi ti odgovori toliko puni logike te da u sebi sadrže toliko smisla i ljepote, da sam ostao zapanjen time. Odrastao sam kao kršćanin ali nikada nisam bio pretjerano religiozan. Nisam vjerovao u trojstvo, ali kada sam spoznao Allahovu jednoću, momentalno sam postao ubjeđen u to! Allah je Velik!

Nastavio sam da istražujem i tražim odgovore na moja mnoga pitanja. Imao sam osjećaj da znam čak i kakav odgovor ću dobiti, intuicija je činila svoje. Sve je bilo sa smislom. U intelektualnom smislu sam doživio neku vrstu povratka kući. Sjetio sam se kako sam bio zaintrigiran islamom kada sam imao samo 13 godina. Stigao sam do toga da sam snimao ljude u itikafu po džamijama u Velikoj Britaniji. Doživio sam od tih ljudi toliko divnih stvari. Svi su se prema meni odnosili s toliko poštovanja i gostoprimstva. Nakon šest mjeseci, shvatio sam ko je moj Stvoritelj. Jednostavno mi se u glavi upalila lampica. Osjećao sam se oslobođenim. Bio sam opijen ovom predivnom religijom. Naučio sam da obavljam namaz, naučio sam kako uzeti abdest. Potrudio sam se da prvo savladam osnovne stvari u islamu, pa sam nakon dva mjeseca izgovorio šehadet.

Islam sam prihvatio u potpunosti u srcu, ali moj identitet nije momentalno manifestovao moju pripadnost islamu. Postio sam ramazan, klanjao sam, ali sam imao neke sumnje u sebe. Moja braća iz džamije su me savjetovala, nudili mi odgovore na moje dileme i sumnje. Trebalo mi je dvije sedmice da izgovorim šehadet sa potpunim ubjeđenjem, te s namjerom da islam manifestujem u potpunosti, u srcu ali i svojom vanjštinom. Plašio sam se svog sopstvenog nefsa, plašio sam se svog početka u islamu. Čist od grijeha, pitao sam se da li ja to doista zaslužujem. Imao sam bojazan da ja to ne zaslužujem jer nisam vjerovao da je moje srce dovoljno čisto za pripadnost islamu. Ali uz pomoć moje braće, Allah je otvorio moje srce i dušu i dao da sam se prepustio Njegovoj uputi.

Nikada ne sumnjajte u Allahovu milost, čak i ako smatrate da je vaše srce crno, da ste previše veliki griješnik, shvatite da je Allahova milost nepresušna i da nema tog grijeha niti griješnika da može da prevaziđe Allahov oprost. Allah prima pokajanje i prihvata povratak Njemu svakoga ko spozna da je Allah Jedan Jedini Bog. Nikada ne gubite nadu u Allahovu milost.

Izvor:allamericanmuslim.com
Prevod i prilagodba: Selma Čaušević