Hidžabom do samopouzdanja

Tokom srednje škole nisam bila  nešto posvećena vjeri, postila sam svaki ramazan, ali nisam svaki vakat klanjala samo ponekad, nisam pila alkohol, pošto bi me roditelji “zadavili”. Imala sam uvijek tu neku malu iskricu vjere u svojoj duši, koja je me ponekad odvraćala od loših djela, priznajem da sam se izazovno oblačila, provodila sate na ogledalu, sve da bih privukla što više pogleda na sebe. U mojoj glavi je bilo samo jedno, sredi se i privuci pažnju. Dovoljno je da pogledamo TV, internet sve polugole žene, jer naše je društvo tako nisko palo , DA SE VRIJEDNOST ŽENA OGLEDA U TOME KOLIKO ĆE SE GLAVA ZA NJOM OKRENUTI, nažalost to je relana činjenica, nama ženma se to godinma ulijeva u našu podsvijest, većina nas nije ni svjesna toga.

Naravno takva sam ija bila, najbolja odjeća, što uža, ljepša itd, bitno je da se muškarci okreću, što je najgore od svega njihova dobacivanja su me jako uvrijedila, komentari, kada ženu promatraju kao komad mesa na ulici, a moja odjeća me nije mogla štiti od svega toga, jer sam njome pokazavala svoje tijelo umjesto suprotno. Jednom prilikom dok bila na internet, naletila sam na NUM video “Iskreni savjeti svim pripadnicama ljepšeg spola” koji  govori o pokrivanju žene. Suze mi nisu stajale u očima kada sam to pregledala, biloje me stid da se nazivam muslimankom, a razvratno se nosim, ne klanjam svaki vakat, izlazim sa muškarcima, samo me obuzeo stid.

Zapitala sam se odakle meni pravo da se nazivam muslimankom, pričam da je moja duša čista, a čime je to čistim: kada sam to zadnji pogledala islamsko predavanje, kada sam zadnji put otvorila Kur’an, otišla u džamiju, kada sam zadnji put klanjala sabah na vrijeme, dala sadake, jer svi smo je u mogućnosti dati makar to bilo 10feninga…. Itd, na kraju shvatam da jedino što imam od islama je moje ime, ništa više.

Prvo što sma pomislila nakon toga je, ako želim biti pravi vjernik,moram to dokazati je svojim djelima, a kansije odjećeom. Počela sam sve islamske obaveze izvršavati, a nedugo nakon toga sam se pokrila, jer bez obzira na to što sam počela prakticirati sve islamske dužnosti, opet nisma osjećala dovljno jak poriv da nastavim sa prakticiranjem, tada sam odlučila da se pokrijem i hvala Allahu 4 godine sam pokrivena nijednu islamsku dužnost nisam izostavila od tog trenutka.

Moj hidžab je na neki način moj podsjetnik, znate kada vas budi alarm u jutarnjim satima, ehhh tako je i meni sa hidžabom, imam taj podsjetnik, koji mi uvijek kaže moraš klanjati, pokrivena si, obećala si Allahu pokornost. Možda nismo ni svjesni toga, ali naša odjeća će nas podsjećati ili da činimo dobra ili loša djela, mislim da to jednako važi i za muškarce.

Nešto najljepše što mi je hidžab dao je SAMOPOUZDANJE,  kao da sam potpuno nova osoba. Prija sma bila jako nesigurna, tužna, zabrinuta, svoju vrijednost sam mjerila time koliko se glava za mnom okrenulo, nisma mogla javno izraziti svoje mišljnjenje..itd

Znam da većina kaže: Neću da se pokrijem to je staromodno i pokrivene djevojke su poktlačene muškarcima, nisu lijepe, niko ih ne gleda, ehh poštovane sestre mogu vam samo ovo reći: Cijelo vrijeme dok nisam bila pokrivena, bila sam potlačena muškarcu, što je većina žena današnjice, nositi usko, kratko, providno, pokazati tijelo, zar to radimo zbog sebe ili zbog muškaraca da bi većina njih na taj način zadovoljla svoje prljave misli, sve to da bi se nekome od njih svidjeli, a u biti, jedino što se u njima pojaviti zbog naše odjeće je strast , a ne ljubav.

Hidžab je tu da ti se ljudi obraćaju sa poštovanjem, da ti ne dobacuju nepoznati muškarci, to je štit od Allaha. Nije ljubav izlaziti sa muškarcima, imati fizički kontakt, čak i da nema fizičkog kontakta, opet je treći šejtan koji će te navesti na loše, ne kaže se bezpotrebno ne približavaj se bludu. Sve je to strast, kao što brzo dođe još brže ode.

Draga sestro hidžab je taj koji te treba odvratiti od lošeg djela, daje ti dovoljno samopouzdanja da shvatiš   da si  vrijedna, pogotvo kod Allaha, nisi ovdje da robuješ muškarcu, nego Allahu”. Nešto najljepše na ženi je vjera i samopouzdanje, tvoj hidžab je tvoj štit, ako se još nisi odlučila za njega, vrijeme ti je, možda ti se svi životni snovi ispune, kad načiniš taj prvi korak. I za kraj ne zaboravi, ko si, zašto si ovdje, ako još ne znaš svoj životni put,onda kreni prvo prema Allahu ostatak puta će ti On pokazati, nije lahko znam, ali nekad moramo trpiti kratkoročnu bol za dugoročnu ugodu.

Sestra A. P.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com / ili  putem naše FB stranice