Poderane čarape

Jučer u mekteb mi je došao jedan meni drag dječak. Voli i on doći u mekteb, što je meni baš posebno zadovoljstvo, ali ne voli baš da ima zadaće i da uči puno. No, tu je, često dođe, voli šale, voli da se druži, voli nekad djecu malo i da zadirkuje. Svi smo imali u mektebu ili školi takvog jednog ili više njih. Oni vole da su u centru pažnje, ne vole da ih se osramoti.

Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“.  „Mašala“- rekoh: „U tebe krompir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe kroz šalu.

Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u  izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.

Pokušao sam da mu objasnim da nije to neka sramota što su izderane, da to niko neće primjeiti, da ovo-da ono, ali jok, ništa ne pije vode.  Govorio sam mu da ih skine, nek ide bos, ali i to ga bilo stid. Na poslijetku u ulazu u džamiju smo napavili dogovor. Ja kao njegov efendija i on kao moj učenik, odlučili smo obojica ući u džamiju pederanih čarapa.

Sageo sam da poderem svoje čarape, ali  nije išlo baš lahko. Nekakve čvrste su se potrefile. Čudno, a ima ih jednom ih čovjek obuče i odmah se poderu. Kako nisam mogao rukama poderati, on se počeo smijati i djeca u čudu oko njega, također. Ko vele: „Šta ovo efendija sada izvodi?“

Nikad sretniji u džamiji

Na kraju sam uzeo ključ iz džepa i ključem napravim prilično istu rupu na čarapi kao što je na njegovoj.  Šta se čovjek sve neće dosjetiti? Rekao bih da je to profesionalna deformacija. Kada se sa djecom sjaraniš i družiš postaješ i sam dijete. Ali ja u tome uživam, djeca su moje blago neprocjenjivo. Ona me i umore, nekada i iznerviraju, ali s njima si mlađi, s njima nikada nećeš ostariti. S njima si uvijek u fazonu, znaš šale i zagonetke koje su aktuelne. Znaš njihove strahove, nadanja i ono što ih usrećuje. Znaš njihove prve simpatije. Kroz sve to prisjetiš se svojih zgoda i nezgoda iz dijetinjstva.

Nikada sretniji nije ušao u džamiju, odskakutao je do prvog safa (reda) u džamiji kako loptica i svoj djeci pokazuje kako su i njemu i efendiji poderane čarape. Ja sam zaista uživao u tom prizoru, i nije me, ama baš ni malo bilo stid izaći pred ljude i predvoditi ih u molitivi sa tako poderanom čarapom. Zaista sam se osjećao ponosnim. Šteta što niko od ljudi nije primjetio, iako sam mjesto gdje je poderana čarapa nekako posebno, zbog tog ponosa, isticao. Možda je neko od ljudi i primjetio, ali vjerovatno ga bilo stid reći bilo šta. Volio sam da je neko upitao, pa da i ljudima i djeci pokažem da nije sramota doći u džamiju  poderanih i čistih čarapa. Stid je nedoći, nenaučiti novo i to primjeniti u praksi. Stid je ne biti dobar, pošten, čestit i uljudan. Stid je ne biti na usluzi drugom i drugačijem. Stid je imati priliku napojiti žednog, a to ne učiniti. Stid je imati priliku zaliti biljku u sušnom periodu, a ne uraditi to.