Ljudi koji su odrasli u islamu teško mogu shvatiti da se netko moli kipovima, ikonama i očekuje da će oni prenijeti Bogu njihove zahtjeve, kao neko ubrzanje procesa primanja dove. Ti su ljudi od starta znali samo za Allaha, ali neki Njegovi robovi su ipak učinjeni obožavateljima krsta.

Počela sam malo istraživati o svecima, o utemeljenosti njihovog posredovanja, o svemu tome. I naišla sam na zanimljiv klip Elvedina Pezića, gdje je on na šaljiv način pojasnio koliko je suludo upućivati dove mrtvacima koje su već mravi pojeli i koji sebi nisu mogli pomoći, a kako će tek nama.

Tada sam donijela odluku, nema više molitve svecima ni Djevici Mariji, odsada se molim samo Isusu. Međutim, nakon nekog vremena pomislih sljedeće: “Šta ako Isus nije Bog, šta ako je obični čovjek?” i osjetih snažnu bol u duši, kako sam uopće to mogla pomisliti? Povjerovah da sam mu time zadala još rana (jer kršćani vjeruju da je bičevan i raspet). Krenula sam u istraživanje i naišla na jednu islamsku stranicu na facebook-u. Tu sam postavljala pitanja adminu koji je bio mašallah u vjeri i koji se nije “pecao” na moje provokacije. Počeo je da vrši davu na najljepši način. Ja sam mu postavila pitanje kako može slijediti Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, kad je on obični prevarant, a Isus je mnogo bolji i više je čuda uradio. Ostao je miran na tu moju primjedbu, objasnio mi položaj Isusa i Marije u islamu. Naveo mi je i neke mudžize Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U trenutku agonije i potpune konfuzije zavapila sam: “Ako je Isus Bog daj mi neki znak, ako je Allah Bog, neka mi On da neki znak.” Razum i sve oko mene me upućivalo na Jedinoga Gospodara. Jedinoga Zakonodavca, Jedinog Stvoritelja koji usmrćuje i daje život.

Izgovaranjem šehadeta pao mi je kamen sa srca, bila sam čista od svih grijeha. Nisam Ga molila za islam, a dao Mi je tu čistu vjeru. Omogućio mi da pijem vodu s izvora, ja koja sam godinama Njemu pridruživala sudruga. Ja koja sam se najmanje Njemu molila, dobila sam Uputu.

Okrenula sam novi list spoznajom Gospodara. Ne kažem da sad ne pogriješim, ali sad znam gdje mogu utočište naći i Tko nas uvijek čeka kad posrnemo. Svi nas mogu zaboraviti, ali jedino nas On spremno čeka da se pokajemo i vratimo na Pravi put.”