Plemeniti Kur’an je govor našeg Gospodara koji je u njemu objavio detaljna objašnjenja za sve, on je uputa, milost i radosna vijest za one koji jedino u Allaha vjeruju: “Elif-lām-rā. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na Put Silnoga i Hvaljenoga.” (Ibrahim, 1) Lijek je vjernicima, a nevjernicima on samo propast povećava: “I objavljujemo od Kur’ana ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima povećava jedino gubitak” (El-Isra, 82); “O ljudi! Doista vam je došla opomena od Gospodara vašeg, i lijek za ono što je u grudima, i Uputa i milost vjernicima.” (Junus, 57)

Onaj koji sudi prema kur’anskim propisima, bit će pravedan, onaj koji citira njegove ajete, istinu govori, onaj ko postupa u skladu s njegovim smjernicama, bit će nagrađen, a onaj ko ka njemu poziva, upućen je na Pravi put, onaj ko se Kur’ana prihvati, uhvatio se za najčvršće uže koje se neće prekinuti: “O ljudi! Doista vam je došao dokaz od Gospodara vašeg i spuštamo vam svjetlost jasnu!” (En-Nisa, 174) Onaj ko se od njega okrene i potraži uputu u nečemu drugom, taj je potpuno zalutao: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu slijepim ćemo ga oživiti: ‘Gospodaru moj’, reći će, ‘zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?’ ‘Evo zašto’, reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.’” (Ta-ha, 124–126)

Kur’an je put do spoznaje Uzvišenog Allaha, razlučuje istinu od neistine, izbavlja ljude iz tmina nevjerstva u svjetlo imana: “Doista vam je od Allaha došla svjetlost i Knjiga jasna. Allah upućuje njome putevima spasa onoga ko slijedi zadovoljstvo Njegovo, i izvodi ih iz tmina na svjetlost voljom Svojom, i upućuje ih Putu pravom.” (El-Maida, 15–16) U Kur’anu je Uzvišeni objavio vijesti o prijašnjim narodima i vijesti o nadolazećim događajima: “Objavljujući ti ovaj Kur’an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo iako prije njega nisi doista ništa znao.” (Jusuf, 3) Učenjaci ne mogu da se zasite njegovog izučavanja, sačuvan je od svakog pokušaja promjene: “Mi, uistinu, Kur’an spuštamo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9)

Kur’an je Allahov govor s kojim u naše duše i srca unosimo svjetlo, bez kojeg bi i naša srca i duše bile tamne i zalutale. Zbog toga danas brojne muslimanke shvataju da su bez Kur’ana izgubljene, da su s Kur’anom od onih koji vide i da im bez Kur’ana nema smirenosti i rahatluka.

Kur’an oživljava ljudska srca

Savremeni način života i naša svakodnevnica često imaju negativno dejstvo na nas i koliko god nastojali da se sačuvamo griješenja, ne možemo to u potpunosti učiniti. Rezultat griješenja jeste tvrdoća naših srca koja umiru zbog crnih tačkica grijeha koje se pojavljuju na njemu. Srca prekrivena crnim tačkama, s ugašenim svjetlom imana, postaju tvrda poput kamena ili još tvrđa: “Ali, srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa.” (El-Bekara, 74)

Naša srca može omekšati i oživiti jedino život ispunjem Kur’anom koji oživljava srca kao što voda, s Allahovim dozvolom, oživljava opustošenu i mrtvu zemlju na kojoj se, nakon što Svevišnji Allah na nju spusti Svoju milost (kišu), pojavi raznoliko bilje. Kur’an udahnjuje našim srcima dušu bez koje su ona beživotna, opustošena i nema razlike između njih i predmeta koji ih okružuju: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo (ruh – dušu) ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put.” (Eš-Šura, 52)

U ovom ajetu Kur’an je nazvan dušom, jer tijelo živi s dušom kao što srce i duša žive s Kur’anom, zato što se u njemu nalazi veliko dobro i obilno znanje.

Vrijednost učenja Kur’ana

U današnjem vremenu postavlja se pitanje kakvo je naše ophođenje prema Kur’anu. Kako živimo i da li Kur’anu dajemo njegovo pravo? Mnogi od nas svjesni su i znaju da je učenje Allahove Knjige jedan od najboljih ibadeta s kojim se Allahov rob približava svom Gospodaru koji je, hvaleći one koji uče Kur’an, rekao: “Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, mogu se nadati nagradi koja neće nestati da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga dâ, jer On mnogo prašta i blagodaran je!” (Fatir, 29) Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko prouči harf iz Allahove Knjige, njemu pripada dobro djelo koje se vrednuje do deset puta. Ja ne kažem da je elif-lam-mim jedan harf, već je elif harf, lam je harf i mim je harf.” (Tirmizi, sahih)

Na vrijednost prisustvovanja skupovima na kojima se uči i proučava Allahov Govor ukazuje se u sljedećem hadisu: “Neće se okupiti ljudi u nekoj od Allahovih kuća da uče Allahovu Knjigu i da je međusobno proučavaju, a da se na njih neće spustiti smiraj, prekriti ih milost, okružiti ih meleki i Allah će ih spomenuti kod onih koji su kod Njega!” (Muslim) Imam Nevevi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Priključuju se mesdždima u ovom velikom fadiletu, ako Bog da, medrese – internati za učenike jer na to ukazuje hadis: ‘Neće sjesti ljudi spominjajući Allaha…’, koji je opće prirode i obuhvata sva mjesta, a spominjanje mesdžida u hadisu ukazuje na mjesto gdje se u većini slučajeva izvršava taj ibadet, naročito u tom vremenu.” (Nevevi, Šerhu Muslim)

Na skup u kojem se uči Allahov Govor čovjeka ne može odvesti ništa drugo osim iskren nijet i ljubav prema Knjizi Svemoćnoga, jer vjernik dobro zna da će samo tako postići nagradu.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Izašao je Muavija b. Ebu Sufjan, radijallahu anhuma, u mesdžid na halku Kur’ana pa je upitao: ‘Zašto sjedite?’ Prisutni su odgovorili: ‘Sjeli smo kako bismo Allaha spominjali’, a on je upitao: ‘Tako vam Allaha, niste sjeli ni zbog čega drugog osim radi toga?’ Prisutni su odgovorili: ‘Tako nam Allaha, nismo sjeli ni zbog čega drugog osim zbog toga.’ Na to je on rekao: ‘Zaista ja nisam tražio od vas da se zakunete zato što sumnjam u vašu iskrenost, i niko nije manjeg položaja od mene kod Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, kad je u pitanju prenošenje hadisa. Zaista je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, došao na halku svojih ashaba pa je upitao: –Zašto ste sjeli?, a ashabi su odgovorili: – Sjeli smo da spominjemo Allaha i da Mu zahvaljujemo zbog toga što nas je uputio u islam i tu nam blagodat podario. Poslanik je upitao: – Tako vam Allaha, niste sjeli ni zbog čega drugog osim zbog toga?, a oni su odgovorili: – Tako nam Allaha, nismo sjeli ni zbog čega drugog osim zbog toga! Na to je Poslanik rekao: – Ja zaista nisam tražio od vas da se zakunete zbog toga što sumnjam u vašu iskrenost, međutim, došao mi je Džibril i obavijestio me da se Svevišnji Allah ponosi s vama pred melekima. ’” (Muslim)

Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, podsticao nas je na učenje Kur’ana govoreći da će se Kur’an zauzimati za onoga ko ga uči: “Učite Kur’an, jer će, uistinu, on (Kur’an) doći na Sudnji dan kao šefadžija (zagovornik) onima koji ga budu učili, učite zehravejni El-Bekaru i Ali Imran jer će one zaista doći na Sudnjem danu poput dva oblaka, ili kao da su dvije sjenke, ili kao da su dva jata ptica široko raširenih krila, zauzimajući se se za onoga koji njih dvije uči…” (Muslim)

“Na Sudnjem danu reći će se učaču Kur’ana: ‘Uči i penji se, zaista je tvoje mjesto kod zadnjeg ajeta koji proučiš.’” Imajući u vidi sve spomenuto, zar jedna muslimanka može sama sebe lišiti tog dobra? Stvarnost našeg podneblja govori nam da može. Dunjaluk i njegove obaveze nisu nam dozvolile da naučimo učiti Kur’an. Halke u kojima se prisustvuje učenju Kur’ana rijetke su u svakom gradu, jedna ili najviše dvije, u nekim mjestima nema nijedne, a oni koji prisustvuju učenju Allahove Knjige su rijetki, malobrojni i nakon kraćeg vremena i oni se izgube u moru dunjalučkih poslova. Kamo sreće da smo samo sebe lišile tog dobra, već smo lišile i buduće generacije. Naša djeca, osim onih roditelja koji su ustrajni i kojima se Allah smilovao, da li znaju učiti i kako uče Kur’an? Zašto je njihovim majkama važno da im djeca imaju sve dunjalučke potrebe i znanja, a nije im važno da im djeca nauče učiti i čitati Allahovu Knjigu koja će ih voditi i davati im svjetlost u njihovim mladim životima?

Razmišljanje o kur’anskim ajetima

Jedan od najvećih ciljeva učenja Kur’ana jeste razumijevanje onoga što se uči jer na taj način postiže se željeni cilj učenja, kao što je širokogrudnost, osvjetljenje srca, uputa…, da srce bude zauzeto razmišljanjem o onome što se uči i da zna značenje ajeta, da razmišlja o Allahovim naredbama i Njegovim zabranama. I takav način učenja bio je naređen Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao Uzvišeni: “i izgovaraj Kur’an pažljivo (polahko)“. (Muzzemil, 4) Samo pažljivim učenjem Kur’ana čovjek dolazi do razmišljanja o onome o čemu se uči, srce se pokrene i postiže se obožavanje Allaha s tim ajetima. Poslanik je učio Kur’an, učio je sure pažljivo i polahko: “Knjiga koju smo ti objavili je blagoslovljena; da razmatraju ajete njene i da se pouče posjednici razuma.” (Sad, 29)

Brojni su ajeti koji nam govore da Kur’an treba učiti s razmišljanjem. Razmišljajući i razumijevajući Kur’an znamo šta činiti i kako trebamo postupati, i tada nam je Allahov Govor vodilja i svjetlost u našem životu sve do smrti. Ashabi su tako učili Kur’an i praktikovali su takav način učenja: učili su deset ajeta, razumijevali bi ih i postupali po njima. Ebu Abdurrahman es-Sulemi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su nas podučavali, govorili su nam da su oni uzimali deset ajeta od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nisu uzimali drugih deset ajeta sve dok ne bi naučili sve ono što u njima ima od znanja i djela.”

Zato je naša prva i najvažnija obaveza naša srca i razum otvoriti prilikom učenja Kur’ana. Kakva je razlika između našeg učenja Kur’ana i učenja ashaba? Danas, u većini slučajeva, mnoge od nas koje želimo da nam dijete nauči Kur’an svakog dana pratimo dijete koliko je naučilo napamet iz Kur’ana: “Sine, jesi li završio džuz, drugi, treći, deseti, petnaesti, dvadeseti…”, sve dok dijete ne upotpuni ono što roditelj želi i završi hifz, nakon toga roditelji presretni pozovu rodbinu, prijatelje, znane i neznane oglašavajući i ponoseći se jer ima sina ili kćerku hafiza Kur’ana i s time se u većini slučajeva završava priča. 

Ashabi nisu ovako učili Kur’an, niti su postupali na ovakav način. Generacije prije nas učile su Kur’an, međutim, oni su otvarali svoja srca i razum kur’anskim ajetima i iz njihovog načina učenja Kur’ana odgajani su junaci, hrabri ratnici, učenjaci koji su širili Allahovu vjeru i osvajali države na Istoku i Zapadu. Učili su Kur’an, ali ne kako ga mi učimo. Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Onaj ko želi da svoju djecu poduči napamet Kur’anu, neka počne s kratkim surama.” I Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže u Sahihu: “Naučio sam kratke sure, a imao sam deset godina.” Dakle, ashabi su prvo napamet učili kratke sure, a zatim duže sure. Kao i svi mi. Međutim, u čemu se ogleda razlika između nas i njih?

Pokušat ćemo da navedemo primjer njihovog učenja Kur’ana i to kroz primjer sure En-Nas. Prije nego što bi naučili određenu suru, npr. suru En-Nas, oni bi prvo počeli da uče njeno značenje i da razumijevaju nejne poruke: O čemu ova sura govori, šta Allah želi od nas u suri En-Nas…?

“Reci: ‘Tražim zaštitu…’”

– sura počinje s istiazom, traženjem zaštite, s našim Gospodarom, stoga i sebi i onima koje podučavamo trebamo prvo pojasniti značenje ovih riječi, da to ne bude puko izgovaranje, već da značenje ovih riječi duboko usadimo u svoja srca.

“…Gospodara ljudi…”

– o Muhammede, traži zaštitu od Gospodara ljudi i ovo je tačka od koje se počinje s usađivanjem akide u srcima, akide tevekkula – oslanjanja, traženja zaštite, nadanja i traženja od samo jednog, a to je Gospodar ljudi.

“…Vladara ljudi…”

: Da li znate razliku između “Rabbi nas” i “Melikin-nas”? Rabb je Onaj koji Svoje robove obasipa brojnim blagodatima, dok je Melik Onaj koji vlada onako kako On hoće.

“…Boga ljudi…”

ovo je treća osobina našeg Gospodara. U prethodnim ajetima objavljeno je traženje zaštite od našeg Gospodara s Njegove tri osobine: Rabb –Gospodar, Malik – Vladar i Ilah – Bog. Ovako su ashabi učili i druge podučavali Kur’anu: s dubokim razmišljanjem i razumijevanjem ajeta koje je objavio Jedini Gospodar. 

Primjer življenja s Kur’anom

Kada je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, jednog od svojih drugova poslao kao vojskovođu, on je vojnicima predvodio namaz u kojem je na svakom rekatu učio suru El-Ihlas – Kul-huvallahu ehad. Ashabima je to bilo čudno, pa kada su se vratili iz džihada, spomenuli su njegovo ponašanje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on im je rekao: “Pitajte ga zašto je to činio?” Oni su otišli i upitali ga o tome, a on je rekao: “U njoj su navedene osobine Milostivog i ja volim da je učim.” Kada su to prenijeli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on je rekao: “Obavijestite ga da ga Allah voli.” (Buhari i Muslim)

Osman, radijallahu anhu, rekao je: “Kada bi naša srca bila zdrava, ne bi se nikada zasitila učenja Kur’ana”. Allaha molimo da nam podari ljubav prema učenju Kur’ana i da ga učini svjetlošću u našim srcima i u srcima svih onih koje volimo!