Život u Njemačkoj, bez familije

Život u Njemačkoj, bez familije

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Zovem se E., imam 33 god., sretno oženjen i imam 4 i pol god. starog sina Hamzu. Sa 5 godina sam protjeran iz svog sela koje je popaljeno, porušeno. Tu sam djeda izgubio, koji nikad nije pronađen, a bio je starosti 54 god. Doselio sam se u novu sredinu, s roditeljima koji su, hvala Allahu, živi i koliko toliko zdravi, na teritoriji Tuzlanskog kantona, jedna manja opština. Tu sam završio osnovnu školu, učenik generacije, zatim upisujem Gimnaziju u Tuzli, gdje sam se vrlo teško školovao, to najbolje znaju moji roditelji. Upisujem pravni fakultet i bivam primljen tada u studente “za vlastite potrebe”. Znajući materijalno stanje roditelja, nisam htio da studiram, ali oni su rekli da ću da upišem, šta god da moraju uraditi.

Završavam pravni fakultet u roku sa pristojnim prosjekom 8, i tada nastupa crnji period nego od 92-95 god. Nisam član nijedne političke partije, i na birou provodim punih 9 godina. Radio sam u tom periodu sve i svašta, jer sam se i oženio i dijete dobio, kako bi prehranio sebe i svoju porodicu. Više puta sam i u Njemačku dolazio kao “student” da zaradim nešto. Prije 9 mjeseci sam došao u Njemačku, živim i radim, odvojen od svoje porodice, sina, supruge, koje vidim jednom u 4 mjeseca, u prosjeku, a sad zbog ove situacije sa korona situacijom, će biti još gore. Da bude povrh svega još gore, zbog korone sam i ovdje otkaz dobio, ali sam se uspio snaći i naći drugi posao. Naravno, radim obične poslove, ni blizu svojoj struci.

Život je sasvim drugačiji u Njemačkoj od života u BiH. Ljudi su drugačiji, hladniji, ali prijatni i pristojni, ozbiljni i pošteni. Nemam nekog straha od bilo čega, istina, živim u manjem gradu. Ali nema ezana, nema džamije. Ima jedan manji mesdžid, turski. Sve u svemu, meni je lično u jednu ruku i teško, a kada pomislim šta sam doživio za 9 godina nezaposlenosti dole bude mi neka i lahko. Teško je vagati između života ovdje i u BiH. Ja samo znam da sam imao normalne uslove za život u BiH, ne bih nikada otišao. Ne bih dao onaj petak u BiH za čitav svijet, džumu sa prijateljima, pa poslije kahva, i tako svaki petak. Nisam proklet da želim nešto puno, htio sam samo da imam normalan posao za koji sam se školovao, i da imam pristojan život. Da smijem kafu popiti sa kim želim, a ne u septembru i oktobru, braća ne piju kafu zajedno jer su u različitim strankama, pa im “šefovi” ne dozvoljavaju.

Najviše razloga za moj odlazak su mi dali moja opština i ljudi u opštini u kojoj sam, nažalost, odrastao. Totalitarni režim, gdje jedan čovjek upravlja svime. Žao mi je, ali više se volim ovdje patiti, i na kraju mjeseca naplatiti ono što sam pošteno zaradio, ni manje a ni više, tačno onoliko koliko sam zaradio. Žal ostaje uvijek za domovinom najljepšom na dunjaluku, ali nažalost… Najviše mi fali rahatluk, i petak, uz naravno moju porodicu.

Brat E. K.

_____________

Početkom ove godine sam dobila priliku da radim u Njemačkoj na jednom projektu, iako sam i prije dvije godine imala priliku boraviti ovdje, ali u dosta kraćem periodu. Ja bih se prvo osvrnula na radnu atmosferu, jer sam imala priliku raditi i u Bosni, te definitivno mogu da kažem da ovdje više cijene zaposlenika i da zaposlenik ima dosta veća prava. Složila bih se sa iskustvom drugih koji su podijelili svoje priče, a to je da ovdje svako živi svoj život, ne miješaju se niti ih zanima tuđa privatnost, jako su ljubazni, susretljivi, ali imaju i tu neku blagu dozu hladnoće. Također, slažem se i da se ovdje mnogo radi, ali je zaista lijep osjećaj steći halal zaradu i od zarađenog izdvojiti dio za poklone najdražima, za roditelje, prijatelje.

Na samom početku porodica, prijatelji i sestre iz džamije sa kojima sam učila Kur’an su mi jako nedostajali, nedostaju mi i sada jer ih nisam vidjela od početka godine zbog situacije sa Corona virusom, ali čovjek se navikne. Međutim, sestra S.S.B se potrudila da halke Kur’ana održava preko Zoom aplikacije, tako da sam u prilici nekad kada završim ranije sa poslom da im se pridružim. Što se tiče vjerskog života ovdje, pozitivno sam iznenađena. U prolazu se može sresti mnogo sestara sa hidžabom, a u džamijama se također obavlja namaz. S obzirom da sam u velikom gradu, veći broj džamija je na raspolaganju za obavljanje namaza.

Ono što bih istaknula je mjesec Ramazan, koji je, moram priznati meni bio težak. Ne u smislu posta, već emocionalno, iz razloga što je u Bosni mjesec Ramazan sa posebnom čari, naročito u pred iftarskom periodu, a ovdje se to baš ne osjeti.

Sestra E. M.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.