Ko bi bio spreman preuzeti jedan moj grijeh?

Danas je vrijeme kada su ljudi toliko toga spremni učiniti samo da bi se dopali drugima, pa makar ono što čine bilo i grijeh. Ako krenemo samo od društvenih mreža, naći ćemo koliko su i šta sve ljudi spremni da rade kako bi se „dopali“ drugima i dobili što više lajkova. Neku noć sam sama sebi postavila pitanje, da li bismo se uopće ovoliko slikali i pridavali ovoliku važnost sebi i životu da nije našeg prezentovanja drugima? I da li bi uopće bili opsjednuti „ljepotom i lijepim“ u ovoj mjeri u kojoj smo sada, ponajviše zbog drugih i dopadanja drugima?

Nerijetko ćemo naći i sestre i braću koji se „mahsuz“ uljepšavaju i fotografišu, a nakon toga postavljaju sliku na društvene mreže i sa ushićenjem iščekuju svaki novi lajk. Da, i sama sam bila od tih (i osuđujem sada i samu sebe zbog toga). Hvala Allahu koji me je uputio i ukazao mi na taj grijeh. I molim Ga da me sačuva od njega dok sam živa (ma koliko se nekima činio bezazlen).

Koliko se samo sestara povelo za „popularnim“  i počelo malo po malo oponašati one koje nemaju nikakve veze sa islamom. Također i braće. Zar priliči sestri vjernici da je njena slika dostupna svakome? I muškarcu i ženi, i dobronamjernom i zlonamjernom. I zar priliči bratu to isto? Da li je jedino što možemo ponuditi drugima naš izgled? Nekada je (kad još ljudi nisu poznavali ni 1% propisa od onih koje mi danas poznajemo) bilo sramota da se „žensko čeljade“ pokazuje svakome. Tada se slikalo rijetko, tek za uspomenu, ali se život živio. Danas se slika sve, svaki trenutak, ali se život ne živi. U životu se ne uživa. A i kako bi, kada su mu se izgubili i bereket i smisao.

Pitala sam sebe jutros, razmišljajući o svemu po malo, ko bi bio spreman preuzeti na sebe jedan moj grijeh? I odgovarati za njega na Sudnjem danu. I odjednom sam se našla posve sama, prepuštena sebi. Niko od onih koji nam „lajkaju“ objave, niti od onih za kojima se povodimo sigurno ne bi preuzeo odgovornost na sebe, niti bi uzeo sebi naš grijeh, kada bi i mogao. Nikog od tih neće biti sa nama u kaburu kada nam dođu meleci. Nikog od tih neće biti kada budemo polagali račun pred Gospodarom.

Pitamo sebe, zašto nam je bitno da nas neko vidi? Zašto nam je bitno da nam neko ostavi jedan lajk? Da li ćemo zbog toga biti ljepši, ili bolji, ili sretniji? Sigurno je da nećemo. Da li će to povećati naš stepen kod Gospodara? Sigurno neće. Pa čemu onda korist od dopadanja ljudima tamo gdje se krše Allahovi propisi i gdje se gubi Njegovo zadovoljstvo.

Bilo gdje (na društvenim mrežama ili u životu izvan njih), ne trudimo se da ugodimo robovima, na uštrb Njegovog zadovoljstva. Gdje god to učinimo, sigurno je da ćemo biti gubitnici i na ovom i na budećem svijetu. Jer, prvo On, pa sve drugo. Prvo Njegovo zadovoljstvo, pa tek onda zadovoljstvo drugih.

Gospodaru naš, neka Tvoje zadovoljstvo bude naša jedina okupacija. Amin!

Halima Lj.