Pokrila se na dan Arefata

Imam dvije prijateljice koje nose hidžab. Moja majka takođe. Odrasla sam u porodici gdje se znalo hvala Allahu za vjeru. Već dugo vremena imam želju da se pokrijem, ali šejtan svoje radi. Dok sjedim sa svojim drugaricama najviše o vjeri pričamo i tako se lijepo osjećam da bih istog trenutka to uradila. Ali onda se vratim u stvarnost. Majka sam troje djece, imam djevojčicu i blizance od godinu dana – dječak i djevojčica. Otkako sam ih rodila, Allahu hvala kad mi ih je podario, kući sam i ne moram ići na posao. Prije mi je to bio izgovor, ali sad izgovora nije bilo.

Jedno veče dok sam sušila kosu fen za kosu se zapalio. Ne znam kako sam tada ostala živa. Poslije tog događaja legla sam i razmišljaja:”Allahu dragi, šta da sam sad preselila? Šta to imam ponijet sa sobom?”. Insan klanja, ali neredovno, posti ali ponekad i omakne i tako nekih dosta stvari. To je bio moj put ka mojoj kruni. Rekla sam sebi inšallah nijedan namaz više ostaviti neću. Dan Arefata je bio. Zove me jedna rodica koja je znala za moj nijjet i govori ima nešto da mi pokloni. Ona je to anonimno uradila i meni odjeću pripremila. Presretna sam u tom trenutku.

Abdestim se, stavim svoj hidžab, klanjam akšam i stanem pred svog muža i kažem:” To je to. Od danas ovako i inšallah nikako drugačije.” Tu noć sam zvala svoju drugaricu na iftar jer je postila, a ja sam morala prekinuti post iz zdravstvenih razloga. Pošaljem svojim roditeljima i svojim najboljim drugaricama poruku jer nisam mogla zvati od sreće. Samo sam plakala. Tu noć nisam oka sklopila. Tu radost i sreću znamo samo mi koje imamo našu krunu. Sada kad me pitaju kako mi je samo sa osmjehom mogu reći kamo sreće da sam. Ali hvala Allahu Uzvišenom na svakom stanju. Ne prestajem zahvaljivati. Zaista je to neopisiv osjećaj.