Nikad ne odustaj!

Nikad ne odustaj!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ovu rečenicu čujemo svakodnevno. Postala je već kliše, ali ja sa potpunim uvjerenjem mogu da kažem da je ovo ključ uspjeha. Ustrajnost, upornost i rad. A povrh svega toga oslonac na Uzvišenog i Plemenitog Stvoritelja. Oduvijek sam htjela da budem doktor i pomažem ljudima. Kao mala djevojčica, uživala sam u tome da svome dedi i nani dajem lijekove. Ako bi se desilo da se neko povrijedi, odmah biste me mogli vidjeti kako istrčavam iz kuće sa kutijom prve pomoći. Već tada sam znala šta želim da budem, ali ne i da li ću uspjeti. Mada, snovi ne znaju za mogućnosti.

Upisala sam srednju medicinsku školu i već na prvoj godini naučila sam tehnike i metode davanja injekcija. Kako se to “priključuje” infuzija, koje se injekcije kombinuju, a koje se isključivo daju odvojeno. Kako je vrijeme odmicalo, često bih porodici i komšijama pružala medicinsku pomoć u vidu davanja injekcija, čitanja uputstava o primjeni ljekova, mjerenju pritiska itd.

Po završetku srednje škole, počela sam da se pripremam za prijemni ispit na medicinskom fakultetu. Nesvjesna šta me sve čeka, bila sam odlučna u namjeri da uspijem. Godine 2018. aplicirala sam na Medicinski fakultet na Univerzitetu u Prištini. Moram da priznam da me je brinula činjenica da ne znam dovoljno albanski jezik i da ću, s obzirom na to, teško uspjeti. Potpuno sam se oslonila na Plemenitog Gospodara i krenula ka ostvarenju svoga sna. Prijavilo se skoro hiljadu učenika (sa skroz odličnim uspjehom), a samo 150 mjesta za prijem nove generacije brucoša. Nikada neću zaboraviti dan kada sam se našla u velikoj gomili učenika koji čekaju da počne prijemni ispit. Stajala sam po strani i promatrala bezbroj mladih lica.

Sjećam se i djevojke koja se srušila na samo dva koraka od mene. Bila je pod stresom, kao i svi ostali tog dana. A ja, potpuno smirena, kao da nisam bila ni svjesna gdje se nalazim. Držala sam u ruci olovku, a u glavi mi je neprestano odzvanjao kur’anski ajet: “Budi, i ono bude.” Rezultati su bili objavljeni nakon 48 sati. Allahovom voljom, našla sam se među 150 primljenih studenata. Neopisiv osjećaj zadovoljstva. Roditelji i porodica nikad ponosniji. Zahvaljivala sam Uzvišenom na ukazanoj prilici. To je isključivo Njegova milost, nikako moja zasluga.
________________________

Ubrzo je došao oktobar mjesec i moj topli dom zamijenila je studentska soba na petom spratu. Bila sam svjesna činjenice da sam daleko od svoje porodice i da sam prepuštena svojoj savjesti. Redovno sam išla na predavanja. Prilazili su mi kolege i kolegice, bilo im je interesantno to što se Bošnjakinja našla među njima. Govorili bi da “simpatično” pričam njihov maternji jezik, aludirajući na greške u govoru. Od mene su učili o Bošnjacima i našoj kulturi, a ja od njih o Albancima i njihovoj tradiciji.

Nakon skoro dva mjeseca, tog hladnog decembarskog jutra, otišla sam na predavanja sa hidžabom, koji do tada nisam nosila, ali sam uvijek maštala o njemu. Neugodno je kada osjetiš po sebi poglede, vidiš kako se kolege međusobno došaptavaju i čude mojoj pojavi u hidžabu. Prijatelji za koje sam mislila da su oni pravi, od tog dana više nisu komunicirali sa mnom. Ali, bilo je u više onih koji nisu krili oduševljenje i radost što me vide tako odjevenu. Meni je samo bilo važno da je Uzvišeni zadovoljan mnome.

Ispitni rok se bližio. Učila sam od sabaha do jacije, a često i duže. Uši i oči su mi se navikavale na albanski jezik. Bilo je iscrpljujuće čitati jedan te isti paragraf po petnaest puta, pa prevoditi nepoznate riječi. Nekad mi se činilo da uzalud čitam i gubila bih svaku nadu da ću uspjeti, ali ipak nisam odustajala. Biofizika je bila najteži predmet u prvom semestru. Pokušavala sam da nađem način da zavolim taj predmet i učinim ga sebi interesantnim, ali bezuspješno. Činilo mi se da je tu isključivo da ti zagorča život. A najgore od svega, niko nije razmišljao drugačije.

Uporedno sam čitala i pripremala ostale ispite, ali glavni fokus je bio na biofizici. Počela sam rjeđe odlaziti na predavanja, kako bih što više vremena provodila učeći. Svaki list knjige bio je dobro nakvašen suzama. U meni su vladali: strah, nesigurnost, bespomoćnost, panika, anksioznost, stres, hronični umor i nesanica. Zamislite šta se desi osobi koja nosi sve to u sebi… Desi joj se da svakodnevno pije analgetike protiv glavobolje, glavobolja vremenom pređe u napade migrene. Tu su često bila energetska pića kako bi mi održala koncentraciju, redovno sam povraćala, bila pod temperaturom itd.

Od šest prijavljenih ispita, položila sam samo dva, ako uzmemo u obzir i to da sam poništila jedan, jer nisam bila zadovoljna ocjenom. Znala sam da u drugom semestru imam jos šest ispita, ali nisam znala kako ću sve to postići. Znala sam samo da me čeka mnogo više truda i učenja.
________________________________

Nevjerovatno je kako sam postala skroz drugačija osoba u samo četiri mjeseca. Nisam više zračila pozitivnom energijom. Osmijeh je bio rijetka pojava na mom licu. Veselo i ozareno lice zamijenili su podočnjaci i iscrpljenost. U mojim očima nije bilo nade da ću uspjeti. To što sam student medicine, tada mi je bila najveća kazna. Ogroman teret na mojim plećima, neprevaziđena planina. Što se više daješ, manje te ima.

Uzvišeni Allah kaže: “Čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi. Njegov trud će se zbilja vidjeti, i potom će za njega nagrađen ili kažnjen potpuno biti.” (En-Nedžm, 39–41) Ove riječi Uzvišenog bile su mi podstrek da nikada ne odustajem, da nikada ne prestajem da se trudim. Utjehu sam trazila u namazu i dovi.

Zima je prošla, a da nisam ni primijetila. Neprestano sam učila. Moram da priznam da sam potajno željela da sam u koži onih studenata koji završavaju sve ispite u roku, a stižu i da se zabave, šetaju, druže i vesele. Došao je junski rok, a meni se nagomilalo dosta ispita. Devet ispita sam prijavila i odlučila da polažem svih devet. Napravila sam plan i učila danonoćno. Tražila sam od Uzvišenog bereket u vremenu i korisno znanje. Moram da priznam da su u meni i dalje živjeli stres, strah, bespomoćnost i sve već navedeno. Nerijetko se dešavalo da mi ističe krv iz nosa, kao posljedica preopterećenosti. Nisam prihvatala poraz. Odlučna sam da se borim do kraja.

Odustati – za mene je značilo izgubiti bitku bez borbe, biti kukavica. Borila sam se svakim atomom svoje snage. Čovjek ne zna koliko je jak dok to ne postane njegov jedini izbor. Često sam razmišljala o riječima Uzvišenog Gospodara: “…a Allah izdržljive voli” (Alu Imran, 146), “…Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega” (Alu Imran, 159).

Moj najveći izazov bila je anatomija čovjeka. Jako kompleksan i opširan predmet. To je, bukvalno, kao da se nađeš usred labirinta. Ne znaš gdje je izlaz, ali ne odustaješ od potrage za istim. Učila sam neprestano. Čak sam i u snovima obnavljala brahijalni pleksus, mišiće podlaktice, građu organa, arterije i vene, kosti i ligamente. Ubrzo sam se našla pred profesorom anatomije. Strog i disciplinovan čovjek. Ali ipak jako razuman. Po mom imenu i prezimenu zaključio je da sam Bošnjakinja pa mi je uputio riječi podrške, zatim je nastavio obraćajući mi se albanskim jezikom: “Kolegice, želim vam puno uspjeha, počinjemo sa ispitivanjem.”

Na stolu je bilo mnogo molaža kostiju, organa i ostalih dijelova tijela. Pokazao je rukom na jetru i rekao: “Izvoli, objasni mi građu jetre, vaskularizaciju i njen odnos sa ostalim organima.” Pitanja i potpitanja su se nizala. Sva sam drhtala, nisam mogla da kontrolišem pokrete ruku, oblivao me je hladan znoj. Usta su mi se sušila, glas mi je postajao sve umukliji. Ispitivanje je trajalo skoro dva sata. Činilo mi se da nema kraja pitanjima. Napokon: “Vaše posljednje pitanje glasi: ‘Formiranje pleksusa pampiniformisa, projekcija i njegov put.” Više nisam imala snage, bila sam poput maratonca kojeg dijele kilometri do cilja.

Odgovarajući na posljednje pitanje glas mi se kidao, ponestajalo mi je zraka, mislila sam da ću pasti sa stolice. Slika mi je pred očima postajala mutna i nejasna. Ali tu gdje prestaje naša snaga, počinje Allahova milost. U tom trenutku čula sam: “Čestitam kolegice, položili ste ispit.”

Nisam mogla da vjerujem svojim ušima. Prodisala sam, progledala i uslovno rečeno “vratila se u život”. Sav teret je pao s mene, oslobodila sam se okova. Tada je sve dobilo smisao. Ushićeno sam poletjela ka vratima, zaboravivši torbu, jaknu i indeks na stolici. Čuvši profesora kako govori: “Kolegice, vaše stvari…”, pribrala sam se, izvinila, pokupila stvari i napustila prostoriju.

Svaki napor, svaka suza, svaki minut truda se isplatio. Zaboravila sam na sve kroz šta sam prošla onda kada sam stigla do cilja. Nevjerovatan osjećaj zadovoljstva. Neopisiva sreća. “Zar ti ne znaš da Allah sve može?” (El-Bekara, 106)
______________________________

Ja sam sada već na trećoj godini. Ne mogu da kažem da mi je danas lahko. Albanski jezik sam u potpunosti savladala, mada, suočavam se sa sve težim predmetima. Ali, naučila sam da budem ustrajna i uporna. Oslobodila sam se okova straha, bespomoćnosti i anksioznosti. Stres je još uvijek prisutan, ali ne u toj mjeri da izazove nesanicu. Shvatila sam da su padovi tu da nas ojačaju, motivišu i spreme za još veće uspone. Neizmjerno sam zahvalna Stvoritelju nebesa i Zemlje na uslišanim dovama i Njegovoj beskrajnoj milosti.

Tek sam na pola puta, čekaju me još tri godine neprestanog i napornog učenja. Dat ću sve od sebe kako bih ostvarila svoj cilj. Sve će jednog dana imati smisao. Prepreke su tu da od njih napravimo stepenice ka vrhu. Nijedan svoj uspjeh nisam pripisala sebi, to je isključivo Allahova volja i neizmjerna milost prema meni. Ja sam se samo trudila i nisam odustajala.

Dragi moj čitaoče, Allah ti dao svaki hajr, ojačao te u vjeri i pomogao te u stjecanju znanja! Nemoj nikada podleći pritisku! Znaj da si jači nego što misliš! Ne sumnjaj u svoje sposobnosti. Ustraj, radi i trudi se! Uspjeh je blizu, čeka te. Uvijek imaj na umu: “Nikada ne smiješ odustati. Pobjednici nikad ne odustaju, a ljudi koji odustaju nikad ne pobjeđuju.”

Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao je: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao: ‘Ko krene putem stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put ka Džennetu. Doista meleki spuštaju svoja krila na onoga ko traži znanje jer su zadovoljni onim što on radi. Uistinu, za oprost grijeha učenjaku mole se oni na nebesima i oni na Zemlji, pa čak i ribe u moru. Vrijednost učenjaka nad pobožnjakom je kao vrijednost Mjeseca u odnosu na ostale zvijezde. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavili ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavili znanje, pa ko ga uzme – on je uzeo ogromno dobro.” (Ebu Davud i Tirmizi)

Slava i hvala pripadaju samo Uzvišenom Allahu, osim koga drugog boga nema!