Prvo: Musliman, gdje god se nalazio, dužan je pridržavati se propisa vjere islama. Drugim riječima, odlazak u neislamsku zemlju neće zabranjeno učiniti dozvoljenim, niti će promijeniti vjerske obaveze. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Boj se Allaha gdje god se nalazio.” (Bilježi Ahmed, br. 21392, i Tirmizi, br. 1987) Sve što je zabranjeno u islamskoj zemlji, zabranjeno je u nemuslimanskoj zemlji.

Drugo: Prodaja alkohola i svinjetine zabranjena je jasnim hadiskim tekstom koji svojim općim značenjem obuhvata svaku prodaju, bila ona u zemlji islama ili ne, bio kupac musliman ili ne. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je Allah i Njegov Poslanik zabranio prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova!” Tada neko upita: “Allahov Poslaniče, šta misliš o loju strvine, njime se premazuju lađe, maste se kože (pri štavljenju) i ljudi od njega prave svijeće!” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Ne, ona (prodaja) je haram!” (Buharija, br. 2236, Muslim, br. 1581) Iako su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spomenute određene koristi koje se mogu ostvariti putem nekih od tih zabranjenih stvari, Poslanik potvrđuje da je njihova prodaja zabranjena, jer kada Allah nešto zabrani, zabrani i njegovu protuvrijednost. (Kao što je izravno spomenuto u predaji koju bilježi Ahmed, br. 2678)

Treće: Svinjsko meso i alkohol, po šerijatskim parametrima, nemaju nikakvu vrijednost i ne smatraju se imovinom, naprotiv to su nečiste tvari koje je musliman dužan izbjegavati. Uzvišeni Allah svinjsko meso naziva poganim: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano.'” (El-En‘am, 145) O vinu, naređujući vjernicima da ga se klone, Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide, 190)

Četvrto: Nevjernik će na Sudnjem danu, pored nevjerstva, odgovarati i za ostavljanje praktičnih šerijatskih propisa, jer, prema preferirajućem mišljenju učenjaka, praktične šerijatske naredbe i zabrane izrečene u šerijatskim izvorima odnose se na sve ljude, muslimane i nemuslimane. Od argumenata ovog mišljenja su kur’anski ajeti u kojima Allah kazuje o stanovnicima Džehennema, koji će, na upit o tome šta ih je u Sekar – Vatru dovelo, reći: “‘Nismo’ – reći će – ‘bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.'” (El-Mudessir, 43- 47) Ovdje Uzvišeni Allah obavještava da će nevjernici biti kažnjeni Džehennemom te kada budu upitani o razlogu te bolne kazne, kazat će da su ostavljali namaz i da nisu siromašne hranili, što znači da će zbog toga biti kažnjeni iako su nevjernici, jer praktični propisi šerijata odnose se i na nevjernike. U drugim ajetima Uzvišeni kaže: “One koji nisu vjerovali i koji su od Allahovog puta odvraćali, Mi ćemo dvostrukom kaznom kazniti zato što su pravili smutnju.” (En-Nahl, 88) Ovaj ajet jasno ukazuje da će nevjernici biti pitani za praktične propise šerijata koje su zapostavili, jer Allah će im povećati kaznu preko kazne za nevjerstvo zbog smutnje koju su činili. Ako praktični propisi šerijata obuhvataju nemuslimane, to znači da ono što nije dozvoljeno prodati muslimanu, nije dozvoljeno prodati ni nemuslimanu. Kaže Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Maide, 2)

Peto: Fetva nekih hanefijskih učenjaka, da je muslimanu dozvoljeno poslovati zabranjenim ugovorima sa nevjernicima u neislamskoj zemlji ili zemlji protiv koje su muslimani u ratu, bazirana je na postavci da je imovina nemuslimana u toj zemlji u osnovi dozvoljena. Zatim, kada musliman posjeti tu zemlju, ili boravi u njoj uz dozvolu vlasti, zabranjeno mu je činiti nered i zlostavljati stanovnike zemlje u koju je došao, jer sigurnost koja mu je data je vid ugovora koji to podrazumijeva, a musliman je dužan poštovati svoje ugovore. Iako je imovina u takvoj zemlji u osnovi dozvoljena, muslimanu je zabranjeno uzeti je krađom, prevarom i sličnim djelim, jer bi time prekršio sklopljeni ugovor, međutim imovinu koju mu nemuslimani svojevoljno nude, makar to bilo putem šerijatom zabranjenih ugovora, kao što je kamata, prodaja vina i sl., dozvoljeno je prihvatiti, jer je ta imovina dozvoljena, a uzima se bez prevare, krađe i sl. Ovo je osnova spomenute fetve, međutim, imam Nevevi odbija ovu postavku u samom temelju ukazujući da imovina koja biva dozvoljena kada postane ratni plijen, nije dozvoljena prije nego se to desi, i stoga nije dozvoljena zabranjenim ugovorima. (El-Medžmu, 9/392)

Spomenuta fetva nekih učenjaka hanefijskog mezheba, izrečena je u vremenu koje se suštinski razlikuje od vremena u kojem živimo, i potpuno je  neispravno primijeniti je na današnje muslimane koji žive u neislamskim zemljama. Muslimani, u tom vremenu, koji su odlazili u neislamsku zemlju bili su samo malobrojni pojedinci, poput misionara, trgovaca, diplomata i sl., dok danas milioni muslimana žive u neislamskim zemljama. Primjenom spomenute fetve za te milionske muslimanske mase mnogi propisi islama bili bi ignorisani, tokom dugog ili cjeloživotnog boravka u toj zemlji. Uz to, muslimani koji žive u neislamskoj zemlji su ambasadori islama. Njihova primarna uloga je visoko iznad sitnih materijalnih interesa. Njihova uloga je da praktičnom primjenom šerijata pozivaju u Allahovu vjeru i pokažu drugima ljepotu islama, a to je zamislivo samo istinskom primjenom šerijatskih propisa.

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na pitanje o prodaji alkohola i svinjetine nemuslimanima odgovorila je: “Nije dozvoljeno trgovati prehrambenim i drugim artiklima koje je Allah zabranio, poput alkohola i svinjetine, iako je kupac nevjernik. Na to ukazuje vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj kaže: “Kada Allah nešto zabrani, zabrani i njegovu protuvrijednost.” (Ahmed, br. 2678) Kao i predaja u kojoj se proklinje alkohol, onaj ko ga pije, prodaje, kupuje, nosi, kome se nosi, onog ko jede zaradu stečenu prodajom alkohola, onoga ko ga proizvodi i kome se proizvodi. (Ahmed, br. 2899, Ebu Davud, br. 3674 i drugi) (Fetaval-Ledžne, 13/49)

dr. Hakija Kanurić / www.el-asr.com