Priča o ovom ashabu je posebno relevantna za današnje vrijeme, jer živimo u vremenu izobilja. Vremenu u kojem imamo sve pogodnosti i mnoge privilegije. Utaknemo punjač i znamo da će biti struje, odvrnemo slavinu očekujemo vodu. Sve ovo su privilegije. Mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, pa zaboravimo da nema svako ljudsko biće na ovoj planeti ove privilegije.

 

Ovo je priča o mladiću koji je odrastao u bogatstvu. On je bio Kurejšija, od onih koji su htjeli da povrijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kurejšije su voljela Musaba. Bio je nevjerovatno lijep, odisao je samopouzdanjem, hodao bi ulicom a žene bi se poređale samo da ga vide. Bio je izrazito bogat. Njegova majka je imala veliko bogatstvo i moć. Toliko su bili imućni da je sva njegova odjeća bila šivena specijalno za njega. Jedna stvar je biti u mogućnosti da kupuješ markiranu odjeću u skupim radnjama, a potpuno drugi nivo iznad toga je kada ne da imaš marku na sebi, već svoje ime na njoj. Ovo je znak velikog bogatstva, da sve prilagodiš tačno svom tijelu. Čak mu je obuća pravljena po mjeri koja je dolazila čak iz Jemena.

Pomislili bi da je Mus’ab sigurno razmažen, neko ko život ne uzima za ozbiljno, neko kome otac kupuje sve, ne mora da brine ni o čemu. Ali, Mus’ab je imao jedinstvenu ličnost. Nije dozvolio da mu novac zavlada srcem, nije dozvolio da ga zaslijepi. Dunjaluk je veoma lukav i prepreden, što ga više juriš, više ga želiš. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ništa ne može zadovoljiti sina Ademovog osim prašine (smrti)” Uvijek nastavljamo da trčimo za dunjalukom, to svako od nas može vidjeti na sopstvenom primjeru, uvijek kažemo: “Dobro, nakon ovog projekta neću se više toliko posvećivati poslu, dolaziću kući ranije kako bih bio sa porodicom; nakon što kupim ovo auto, nema više, ovaj ću voziti sve dok se ne pokvari.” “Nakon ovog, nakon ovog… Mus’ab nije imao ovaj problem. 

Čuo je da se grupa ljudi okuplja u kući Erkama b. Erkama. Čuo je glasine da oni slijede novu vjeru, da je njegov komšija, Muhammed b. Abdullah, donio “novu” vjeru. I ovo je prva lekcija koju učimo od Mus’aba. Kada je čuo da se ljudski životi mijenjaju, da ti ljudi postaju drugačiji, da postaju bolji, odmah preuzima inicijativu i odlazi da upozna poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove. Mi obično volimo da mislimo da ćemo uraditi nešto kasnije, sve ostavljamo za sutra. Ali istina je da ako ne natjeraš sebe na prvi korak, srce je nešto što lako sklizne. Ako imaš priliku da uradiš neko dobro i približiš se Allahu – uradi odmah to. Ne odlaži, ne govori da ćeš to kasnije uraditi. Ako u srcu osjećaš inspiraciju da uradiš nešto dobro, ne čekaj, ne dozvoli da to zamre, da se ta svijeća ugasi. Uhvati taj momenat. Tako je Mus’ab uradio. Nije rekao: “Čekaj da prvo malo uživam u životu, mlad sam i bogat, tolike godine imam ispred sebe, itd.” Ne, rekao je: “Ova poruka djeluje fino, želim da odem i čujem o čemu se radi.”

Mus’ab je pomislio: “Vidi ovu grupu, ima i mladih i starih, i muškaraca i žena, i bogatih i siromašnih, i svi oni su podstaknuti ovom porukom koju im Muhammed daje.” I odlučio je da po noći, nečujno, dođe do Erkamove kuće u kojoj su se okupljali. Pokucao je na vrata, a kada su otvorili ugledali su ovog tinejdžera, jednog od najbogatijih u Meki, pa su se ashabi toliko obradovali. Poslanik, alejhi selam, je bio srećan  i poželio mu dobrodošlicu. Nastavio je svoj govor, te noći je pričao o džehennemskoj vatri, životu nakon smrti, i kako će ljudi ili u Džennet ili u Džehennem, zavisno od djela koja su radili tokom života. Mus’ab je čuo sve ovo zajedno sa ajetima iz Kur’ana, pa mu je to došlo do srca. Znao je da ljudi u Meki žive pogrešno, bore se jedni protiv drugih, ubijaju se, obožavaju kamenje i kipove, da ima mnogo sujevjerja. Mus’ab je čuo ove poruke i srce mu je ostalo tu: “Svjedočim da nema istinskog Boga osima Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik.” Primio je islam u ovoj kući.

Još jedna pouka: nekada čujemo stvari za koje znamo da su dobre za nas, ali naša duša se bori, ne želimo da prihvatimo jer odmah krenemo razmišljati o nekim kratkotrajnim pogodnostima koje gubimo ako se prihvatimo vjere. Tako mi Allaha, sve što vjera traži od nas je dobro po nas, štiti nas od zla. Sve što te tvoja duša nagovara, a ide protiv vjere, će te zasigurno povrijediti, i to na duge staze.

Mladi ljudi kada postanu uzbuđeni u vezi nečeg, žele cijelom svijetu to da objave, žele svima da pokažu. I Mus’ab je to osjetio, ali se našao u teškoj situaciji. Njegova majka je jedna od najuticajnijih osoba, a ako ona sazna da je sada musliman, neće biti lako. Pitao je Poslanika, alejhi selam, za savjet, pa su zajedno odlučili da je sada najbolje da krije svoju vjeru, da ne govori drugima. Ovo nas uči da treba imati mudrosti u odnosu sa ljudima. Ponekad mislimo: “Ovo je istina, moramo svima reći! Recimo im u lice! Ne stidi se!” Ali pogledajte šta mu je Poslanik, alejhi selam, savjetovao: “Ne govori za sada.” Jedna od osobina vjernika je mudrost, znati kako i kada pričati sa ljudima, na koji način, u kojoj količini.

Svake noći se iskradao i išao u Erkamovu kuću gdje su se sastajali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i učili o vjeri. Naučio je mnogo te je ubrzo imao najviše znanja među svojim vršnjacima. Kakav mladić. Molim Allaha da učini nas i našu djecu od onih koji su žedni znanja i koji se bore protiv ljenosti. Svaki momenat koji bacimo, Allaha mi, izgubili smo ga vječno. Moramo shvatiti da san jeste bitan, ali previše njega utiče loše i na naše zdravlje i na naš iman, srce, odnos sa Allahom. I pripremu za onaj svijet, kada ćemo sresti Allaha.

 

Mus’ab nastavlja da dolazi na ova okupljanja tajno jer ako ga otkriju, bio bi veliki problem i sa njegovom majkom i cijelim njegovim plemenom. Ta žena je imala veliku moć  i veoma snažnu ličnost, voljela je da sve drži pod kontrolom i komandom. Ali jedan od mušrika ga je vidio kako ulazi u Erkamovu kuću i ta vijest dolazi do nje. Tada nastupaju velika iskušenja za Mus’aba. Okupili su se iz njegovog plemena i pitali ga da li je istina da je postao musliman. Priznao je. Prva reakcija njegove majke je bila da ga probode sabljom. Toliko je bila ljuta. Htjela je, ali nije mogla, jer ga je previše voljela. Odlučila je da ga sveže i zatvori u kuću. Tu je ostao dugo vremena. Bio je izložen teškim mukama, gladi, žeđi i bičevanju. Mislili su da će ga na taj način odvratiti od njegove vjere, ali kako da im to uspije kada je mladić okusio slast i ljepotu imana.

Sedmice su prolazile, i tada čuje vijest da se sprema odlazak muslimana iz Meke jer je mučenje i zlostavljanje dostiglo vrhunac. Pa Mus’ab uspijeva da se oslobodi i odlazi sa grupom muslimana u Abesiniju. Mladić iz uglednog plemena Kurejš, bježao je sa svojom vjerom ostavljajući mjesto gdje je proveo svoje djetinjstvo i mladost, ostavio je svu raskoš, bogatstvo, porodicu i čast koju je uživao. Sve je to žrtvovao i ostavio, a krenuo u tuđinu, među nepoznate ljude, gdje je trebao živjeti kao siromašni stranac. Ali sve to nije za njega bilo ništa u poređenju sa Allahovim zadovoljstvom.

Nakon nekog vremena, stigla je vijest da je Meka postala sigurnija za muslimane pa su se vratili. Ljudi su ga omaložavali i postupali s njim kao da ga ne poznaju. Odjeća mu se gotovo raspadala u zakrpama, a nekada bijaše skupocjena i nova. Sreo se sa majkom nakon mnogo mjeseci. Rekla mu je: “Mus’ab, sine moj, vrati nam se, vrati se svojoj porodici, vrati se putu tvojih predaka, nemoj da nas sramotiš.” On joj je odgovorio: “Majko, ne mogu to uraditi. Moj odnos sa Allahom mi znači više od bilo čega na ovom svijetu. Od bilo čega što mi možeš dati.” Na to je rekla: “Ako je tako, onda ta odjeća koju nosiš, novac koji imaš, sav taj imetak koji koristiš – pozdravi se s njim. Gotovo je, nemaš ga više.” Sada zamislite: neko ko je odrastao u izoblju, 20 godina nije znao ni za šta drugo osim za bogatstvo, nikada nije okusio nikakvu teškoću, a sada mu majka govori: sav ovaj život na koji si navikao i u kojem si uživao – nestao je ako ne ostaviš “la ilahe illallah”. Svako od nas bi se u tom momentu makar na trenutak pokolebao. Možda se ne bismo odrekli islama, ali bismo napravili neki kompromis. Jer, vezanost za dunjaluk je toliko zarazna. Ali Mus’ab je slomio ove okove, potpuno se predao Allahu.

Ako pogledate ashabe, vidjećete da ono što ih je učinilo velikim, razlog zašto djeci dajemo njihova imena, razlog zašto učimo o njima – oni su bili ljudi žrtve! Pa je tako i Mus’ab morao da napravi jednu od najvećih žrtvi u svom životu, jer znate šta? Velike stvari se dešavaju samo ako podneseš neku žrtvu. Ako želiš da živiš život mediokriteta, osrednjosti, prosječnosti, onda ne žrtvuj ništa i živi kao do sada. Ali ako želiš da učiniš neku promjenu u sebi i svijetu, žrtva je neminovna, to je cijena. Mus’ab je ovo znao. “Majko, neću odustati od ovoga. Uzmi svo svoje bogatstvo.” 

Potpuno se posvetio svojoj vjeri; učio je i pamtio Kur’an sa Poslanikom i bio je jedan od ashaba koji je najljepše učio. Pratio je Allahovog poslanika kao što sjena prati čovjeka. Upijao je sve te posta jedan od najučenijih ashaba. Kada se desila prisega na Akabi, grupa ljudi je došla iz Medine i srela Poslanika, alejhi selam. Rekli su da žele nekog ko zna dobro vjeru da dođe u Medinu i podučava ih, kako bi ih držao na pravom putu. Pa je Poslanik, alejhi selam, odabrao upravo Mus’aba jer je najviše odgovarao takvom zadatku. On posta prvi misionar i ambasador islama. Mus’ab otputova u Medinu i poče ljude podučavati vjeri i njenim propisima, a nove ljude pozivati da im se priključe. Bio je neumoran tako da veliki broj ljudi primi islam zahvaljujući njemu. Ne osta gotovo nijedna kuća u kojoj ne bijaše bar jedan musliman ili muslimanka.

Jednom je držao ders, pa mu je prišao čovjek i rekao: “Bolje ti je da ućutiš ili ću te ubiti.” Zamislite da neko nama danas tako nešto kaže, kako bismo reagovali? “Odmah bismo skočili: ”Hajde, šta čekaš?! Nađimo se ispred!” Ovako bismo mi uradili. A Mus’ab? Pogledao je u ovog čovjeka koji mu prijeti i smireno rekao: “Zašto ne poslušaš šta imam da kažem, ako prihvatiš – super, ako ne – neću ti više smetati.” Na to mu čovjek odgovori: “Pošteno.” Spustio je sablju i sjeo. Mus’ab je zatim počeo da uči Kur’an, i ovaj je ubrzo bio oduševljen njihovom ljepotom. Kada je Mus’ab završio učenje, rekao je: „Kako li je samo divan ovaj govor i kako je istinit! Kako se može ući u ovu vjeru?“ I primio je islam. Kasnije je rekao: “Znam čovjeka koji ako primi islam, i cijelo njegovo pleme će. Dovešću ti ga.” Nakon toga su mnoga plemena ušla u ovu vjeru.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedne prilike držao govor, a Mus’ab je ušao i sjeo. Tu je bilo ljudi iz Meke koji su ga znali, pogledali su ga a zatim spustili pogled. Mnogi od njih su počeli plakati. Zašto? Jer je na sebi nosio pocijepani ogrtač, a on je bio mladić kojeg pamte kao najuglednijeg. A sada nosi ovo jer je odlučio da žrtvuje sve te pogodnosti radi Allaha.

U bici na Uhudu vidimo najveću žrtvu koju je podnio. Gdje god pogledamo u njegov život, nečega se odrekao. To nam govori da nećemo morati samo jednom nešto žrtvovati – iskušenja su uvijek tu. Ova bitka je bila teška za muslimane jer strijelci nisu poslušali Poslanikovu, alejhi selam, komandu kada im je naredio da se ne pomjeraju sa tog mjesta šta god da se desi. Morali su da ostanu na ovom brdu jer su oni krajnja odbrana. Ali, djelovalo im je da vjernici pobjeđuju, vidjeli su kako svi idu po ratni plijen te ih je to ponijelo da i oni krenu. Htjeli su ono što je Mus’ab ostavio zarad islama. I u ovom trenutku je sve krenulo nizbrdo. Mušrici su izvršili napad dok su muslimani bili nezaštićeni. Poslanik, alejhi selam, je napadnut do tačke da su mu probili obraz. Neki ashabi su se okupili oko njega da bi ga zaštitili i spriječili one koji idu ka njemu. Čak su se raširile glasine da je Poslanik, alejhi selam, poginuo. Mus’ab je vidio šta se dešava pa je uzeo zastavu islama te je počeo da uzvikuje “Allahu ekber” kako bi privukao pažnju mušricima koji napadaju Poslanika. Sjeo je na konja i jahao što je brže mogao. Plan mu je uspio jer je odvratio mušrike od Poslanika, ali sada zna da je gotov. U tom momentu mora da donese odluku, koga volim više: sebe ili Poslanika?

Mi danas ne moramo donositi ovakve odluke. Nismo primorani da žrtvujemo svoje živote. Nismo na bojnom polju i ne moramo da se pitamo da li bi živote dali za Allahovog poslanika. Mi ležimo u krevetu za sabah i tada donosimo odluku: koga volim više, san ili Allaha? Mi smo na poslu i radimo stvari koje nisu etične, gledamo sadržaje koji uništavaju naše srce. Mi nismo na bojnom polju, ali u ovim momentima se vidi da li volimo više sebe ili Allaha i Njegovog poslanika. Allahov poslanik, alejhi selam, je rekao: “Niko od vas neće vjerovati sve dok mu ne budem draži od sebe samog.”

Mus’ab je jurišao u smrt, znao je da je kraj. On je sam, a ide na njih 70. U svemu ovome hoće da bude siguran da se zastava islama viori visoko. Jedan od Kurejšija je zapazio tu zastavu, a podignuta zastava je simbol snage, da su muslimani i dalje jaki. Pa je izvukao sablju i odsjekao mu ruku kojom je držao zastavu islama. Ali Mus’ab uzvikivao: “A Muhammed je samo poslanik, i prije njega je bilo poslanika!“ kako bi im dao do znanja da i ako ubiju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, time neće naškoditi islamu, niko ne može ugasiti Allahovo svjetlo.Onda je preuzeo bajrak u lijevu ruku, pa ga je ovaj udario i po lijevoj ruci i odsjekao mu je. Mus’ab zatim dohvati bajrak djelovima odsječenih ruku, prigrli ga čvrsto uza se tako da i dalje osta visoko vihoreći se, sve vrijeme uzvikujući: “A Muhammed je samo poslanik, i prije njega je bilo poslanika!“ Onda ga je treći put udario kopljem tako da mu je probio grudni koš. Imao je preko 70 rana na svome tijelu od strijela i sablji. To je bio odgovor na pitanje koga voli više: sebe ili Allahovog poslanika.

Allah ga je počastio i uzdigao spomen na njegovo ime objavivši ove ajete: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro, ili ubijen bio, zar biste se vi nazad vratili?! Onaj ko se nazad vrati Allahu neće ništa nauditi, a Allah će zahvalne nagraditi!” (Ali Imran, 144)

Nakon bitke, za ukop Mus’aba nađoše samo jedan mali komad platna kojim bi ga prekrili. Ako bi ga pokrili po licu, noge bi mu ostajale otkrivene, a ako bi mu pokrili noge, lice bi mu ostalo otkriveno. Vjerovjesnik stade pored svog mrtvog bajraktara i prouči Allahove riječi: „Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili.“ (Al-Ahzaab: 23) Onda je tužno pogledao u komad odjeće u koji je bio umotan i rekao: „Vidio sam te u Meki i nije bilo vrednijeg bisera niti otmjenijeg od tebe, a evo te sad ovdje razabrušene kose u pokrivaču zarad ljubavi prema Allahu i ovoj vjeri.“

 Iza sebe nije ostavio ništa, osim jednog pokrivača od poderane vunene odjeće, i primjer svima nama do Sudnjeg dana.