Imaš li kakvu potrebu?

Imaš li kakvu potrebu?

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Jedan čovjek kazuje: „U petak, nakon džume, poselami mi me čovjek koji je klanjao s moje lijeve strane i upita: „Sine, imaš li kakvu potrebu da ti je ispunim!?” S čuđenjem rekoh: „Ne brate, meni ne treba ništa!” On se okrenu prema čovjeku koji se brinuo o čistoći džamije, pa mu postavi isto pitanje. Čovjek pocrveni od stida i ni riječi ne prozbori. On izvadi poveliku novčanicu i stavi je u njegov džep, a ja požurih za njim i započeh razgovor: “Amidža, radiš li ti ovo svakog petka!?”

On reče: „Da, ovo radim svakog petka. Ja sam, postao univerzitetski profesor zahvaljujući ovom postupku. Prije mnogo godina džumu sam klanjao u velikoj univerzitetskoj džamiji. Jedne džume sam bio jako zabrinut i tužan. Babo mi je tih dana preselio na ahiret a mojoj kuću niko drugi nije radio. Mislio sam da ću morati napustiti studije. I poslije džume namaza, poselami me čovjek koji je klanjao s moje lijeve strane i upita me: „Sine, imaš li kakvu potrebu, da ti pomognem!?”

Stidno rekoh: „Amidža, ja nemam novca da platim ovaj semester na fakultetu, pa sam u velikoj brizi i neizvijesnosti!” On reče, sine, daj ti meni svoje podatke, pa ću ja sutra riješiti tvoj problem i stipendirat ću te sve dok se školuješ!” Moje oči se napuniše suzama. Ta osjećanja ne mogu opisati. Blagosivljao sam ga, a onda ga upitao: „A kako ću se ja, amidža, tebi odužiti!?” On reče: “Sine, kada završiš studije i nađeš posao, svakog petka isto ovo pitanje postavi nekome ko pored tebe klanja i pomozi mu ako možeš. Tako ćeš mi se odužiti.”

Taj čovjek je mene stipendirao sve dok nisam završio doktorat. Na kraju svake školske godine sam ga posjećivao da mu prenesem vijest o uspjehu. Nakon što sam dobio posao profesora na fakultetu, ja poslije svake džume, nekome ko sa mnom klanja postavljam isto ono pitanje, koje je meni uljepšalo život.