Da li svojim ponašanjem uznemiravamo druge?

Koliko smo samo puta čuli nečije divljanje autom po cesti. Ili glasnu muziku od koje se „prolamaju“ zidovi. Ili neprestano dozivanje roditelja koji možda nisu ni kući od strane djeteta. Ili ono dijete od komšije koje se igra loptom satima ispod tuđeg prozora. Ili muziku i lupu iz stana susjeda čak i u kasne sate. Ili onog slučajnog prolaznika koji „iz sveg glasa urla“ iza ponoći.

Ne znam kako vi to doživljavate, ali sve je to tuđi hakk i uzimanje tuđeg prava na mir i rahatluk. Onog momenta kada prekoračimo tuđu zonu rahatluka, tada prestaju naša prava na slobodu. Zamislimo samo jednu majku koja već satima nosa svoju malu bebicu u pokušaju da je smiri i uspava. I taman kada je spusti uspavanu- neko je svojim nemarom i „divljanjem“ probudi. Ili onog starca ili staricu koji su jedva uspjeli zaspati uslijed bolesti i bolova, ali ih budi muzika susjeda, ili već neko dijete koje udara loptom ispod njihovog prozora. I da bude još tužnije, svi oni koji se žale i traže svoj hakk uglavnom budu proglašeni kao osobe sa slabim živcima, ili „ters“ ljudi. Jer eto, ne daju drugima da žive kako žele. A da li drugi imaju to pravo, to se niko ne pita.

Obazrivost je toliko pohvalna osobina, da se spominje u svojstvima jednog od Poslanika (Ibrahima a.s.) čak u Kur’anu. A sve ono što se spominje u Kur’anu zavređuje posebnu pažnju. S druge strane znamo da Allah dž. š. u Kur’anu govori da On poziva u kuću mira, te je sam Gospodar Es-Selam. Isto tako, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je u jednom hadisu rekao da su najbolji ljudi oni od čijeg jezika i ruku su mirni drugi.

Svako naše djelo koje čini da drugi ljudi budu uznemireni, koje narušava mir i rahatluk drugih ljudi, koje drugima oduzima njihova prava- nije djelo vjernika. Svaki put kada uznemirimo nekoga, to nam se piše kao grijeh. I o ovome, ako ne želimo da na Sudnjem danu ostanemo bez dobrih dijela, itekako trebamo voditi računa te istom podučavati našu djecu. Vjera je savjet, vjernici su ono po čemu drugi mjere vjeru (koji o njoj mnogo ne znaju) te bi time trebali da budu uzor drugima u svemu.

Žalosno je kada jedan vjernik automobilom pravi buku na cesti. Žalosno je kada jedan komšija vjernik starici „udara nogama u inat“ jer se požalila na čestu buku iz njegovog stana. Žalosno je kada dijete jedne vjerske porodice pola sata zove majku pod prozorom neprestano vičući, dok ona spava ili sjedi sa prijateljicama i ne želi da ga vrati kući prije nego njih isprati. Žalosno je mnogo toga…

Trudimo se da budemo obazrivi prema drugima i da imamo empatiju prema tuđim osjećajima. Ako nama nešto ne smeta (jer smo mladi i zdravi) ne mora značiti da nikome ne smeta. Halovi ljudi su različite, njihove potrebe također. Ako oni ne ugrožavaju naš mir, nemojmo ni mi njihov. Nekada će nam „sitno“ dobro djelo biti vrijedno. Kao što će nam i „sitno“ loše djelo biti vrijedno. Taman toliko da prevagne tereziju na Danu suđenja.

Halima Lj.