Sjena me probudila na sabah

Rođen sam i odrastao u kući iskrenih vjernika, insana koji obavljaju namaz, sa iskrenim namjerama, ljubavi i svemu što bi roditelj i trebao osjećati prema svom djetetu. Otac me uvijek nekako primamljivao na namaz, nikad silom, uvijek bi nešto izmislio da bi me privukao. U to vrijeme, sjećam se kao sad, bile su popularne YU-GI-OH sličice i sva djeca su to skupljala. Bio si faca ako si imao “ždek” karata (bunt ili paket svih tih) pa me moj otac jednog dana iznenadi i reče mi: “Ako budeš sa mnom išao na akšam, kupit ću ti paket tih karata.” U meni je dječačko srce skakalo od sreće prema kartama.

I tako je i bilo: uputih se sa svojim ocem ka džamiji. U mislima samo karte, kako ću sa svojim drugarima to podijeliti, kako ću se hvaliti da su moje najbolje, mislim da ću biti najbolji. Naravno, ne upratih ništa, znam da se treba saviti, saget, prije tog malo oprati, i to je to. Izašli smo iz džamije i uputili se prema obližnjoj trgovini. Otac kō otac, sve svom sinu, svom djetetu samo da ga pridobije, i kupi mi tri paketa tih sličica. Od dragosti sam ga zagrlio, poljubio, ni ne pomišljajući na džamiju ili namaz. Bio sam faca s tim kartama, imao sam tu neku najvažniju “kuća straha”, ili kako već, a ubrzo sam ih i izgubio igrajući “cijela-pola”, bliže ili dalje.
_____________

Vrijeme je teklo, a ja sam postajao sve stariji i stariji. Punim osamnaestu godinu, mašallah. Otac mi reče: “Sad ti se, sine, piše sve što uradiš!” Kao dijete bio sam nestašan i problematičan za neke. Upis u srednju školu i upoznavanje loših drugova ponovno me vratilo na karte! Ali, sad nisu dječije karte, nego karte opasne po život, kocka, poker, klađenje. Roditelji, sretni što imaju srednjoškolca, bili su uporni da me privuku na namaz, a ja sam uvijek išao i lažno padao, i prljav, i sav u neznanju. Nije to neznanje, nego nikad nisam želio saslušati šta i kako.  Ponesen šejtanom, u glavi mi je uvijek bilo kako ću doći do novca, kako ću kupiti cigarete (i propušio sam se tad)  i kako ću imati da odigram Utrke pasa, kako ću se kladiti.  Sve mi je otac davao, i ne znajući ko sam iza toga, uvijek me viđao u džamiji kraj sebe, i nije mogao ni zamisliti da sam takav i da mu to radim. Nije mogao ni pomisliti šta sebi samom radim i sramotim roditelje. Naravno, poslije određenog trenutka, prvo je čuo za loše ocjene, pa za vladanje i izostanke sa časova, a na kraju sam i morao ponavljati taj razred. Sve je uradio hudi otac, prešao preko svega. Ponovo sam se upisao u neku stručnu školu, propao iz tehničke.

Mogao sam biti uzor, neko i nešto u životu, a sad samo šegrt ili pomoćnik. I to je halal posao i pošteno, ali govorim o svom padu. Završio sam i školu tad mi se posrećilo s kockanjem. Često sam dobijao na slotovima, raznim igrama. Nosio sam kući harame, kupovao braći od harama, pa čak i svojoj majci davao. Prolazilo je tako vrijeme, dok sam kockao, otimao od oca ne znajući da ga potkradam, on je sve saburao, mislio bit će od mene insan, dat će Allah, ali nikad ništa. I dođe taj dan crni, kad sam bio bijesan na mnoge što su me otkucali ocu za kocku i onda on poveza film, i tad sam dobio batine kakve nisam u životu. Da, imao sam tad dvadeset i kusur godina, živio pod njegovim krovom, i on me hranio, i pričao mi, i molio me: “Pa što, sine, pa kako, pa vidi šta si svom babi učinio, osramotio me kod svih, a ja na namazu, mati ti, svi u vjeri, a vidi tebe. Bilo mi ga je žao tad i priznao sam mu za sve te godine kockanja, kako šta, kome sam šta prodavao, i sve u detalje.  I on mi je opet dao priliku da budem insan!
___________

Kada sam se tad udaljio od kocke, sjeo sam kod kuće i razmišljao o svemu: nemam posla, promijenio sam dvije-tri firme, neće me niko. Sjeo na, otvorio ovaj Facebook, listam, gledam djevojke, pomislim da je i meni, Bože, kakvu djevojku, i bude tako. Ono što kažu s mreže, ljubav preko veze. Bila je mnogo lijepa, ali s manama sličnim mojim i sa istom situacijom iz vjerničke kuće. I krenuli smo mi, išlo nam je, ja pun sebe hvalisanja, lažnog govora da idem u džamiju, da dajem zekat, da sam ovo-ono, nekako je i pridobijem, a ona željna kajanja, uplašena, i uvijek mi je govorila da ćemo ispraviti jedno drugo, da joj je želja da se pokrije i da bude odana Allahu, što se meni sviđalo s jedne strane, a s druge nije. Prolazili su dani te naše ljubavi, ali ubrzo je čula ko sam ja, i da sam je lagao i napustila me usred ramazana kad sam joj pisao da postim, a i tad sam je lagao, Allah da mi oprosti! On je taj Milostivi, i On jedini prašta kome On hoće i upućuje koga On hoće.

Skrhan, nikakav, žestoko zaljubljen, ostavljen, u sobi sjedim, plačem, vraća mi se film sav, psujem na sebe i sve postupke, vrijeđam tu svoju voljenu osobu preko poruka (i molim da mi halali i oprosti), izgovaram joj razne uvrede, zbog čega, nisam znao u toj ljutnji, a samo znam da sam je volio kao nijednu do tad. Nekako sam zaboravio na sve to, opet krećem, stižu me Božije opomene. Dolazi đavo po svoje, dolazi mi policija, upetljan u neku pljačku, jer sam viđen sa tim i tim osobama. Čuo sam samo: “Kriv si, ti si, što si to radio!” Ono, što se kaže, dobio dobro po turu, zakon svoje uradio iako nisam to učinio, nego sam samo pomagao te osobe što su pljačkale, pa me povezali jer njima nisu mogli ništa. Nisu imali nikakve dokumente. Njihova matična zemlja je daleko.

I tako ponižen, s krivičnom prijavom, bez posla, nalazim se vani. Roditelje nisam vidio jer me strah pogledati ih, spavao sam po autima od prijatelja, po napuštenim štalama, šupama i sl. Nekako sam zarađivao za neki sendvič i koješta samo da preživim, a bilo mi je teško, ali nikad nisam zamolio Allaha za bilo kakvu pomoć niti mi je naumpadao osim u lažima. Vratio sam se nekako u kuću, smilovao se otac opet, ali ovaj put po njegovim pravilima: “Evo ti stan, živi, evo ti sve, ali s nama nećeš boraviti.” Sav sretan, željan sna, mislim samo da mi je leći, i zaspao sam.  Probudio sam se i pogledao gdje sam, pogledao svoje tijelo, sebe, plačem, mršav, nije redovna ishrana, ali sebi kažem da sad opet imam stan i da će biti bolje, da ću se snaći.

Međutim, prošlo je nekoliko dana od toga, kao i sve do tada, ugasio sam računar i legao spavati, bez ikakvog alarma, nisam imao nikakav telefon, kunem se Allahom, tog jutra mi je pokucala sjena, na prozoru, bio je mrak. Sav preplašen, iz sna gledam šta je, opet se vratim na jastuk spustim glavu, nije prošlo ni minut, opet nešto oko prozora i, kunem se Allahom, glas mi govori: “Spasi se, idi na sabah, spasi se, idi na sabah!” Ustao sam iz kreveta nikad uplašeniji, ne znam ni koliko je sati, niti šta i kako, opet se vratio na prozor, nema ništa. Obučem se, ali nešto fali… Šta? Abdest, abdest fali, čistoća. Nisam se smio usuditi otići prljav.

Tog jutra saprao sam se hladnom vodom nabrzinu i uzeo abdest. Znao sam kako se uzima i čisto sam ga uzeo i izgovorio sam šehadet, učio sam šta sam znao. Konačno se oprao i čist sam, i imam abdest, dezorijentisan polazim ka džamiji, nemam ni sata ni telefona, ništa osim računara koji je ugašen. Tog jutra osjetio sam neki miris. Poseban miris, bilo je posebno, to ne mogu opisati. Došao sam pred džamiju, ugašeno, mrak, gledam u nebo da li je vrijeme sabaha ili ne, ne znam. Odem na obližnju klupu i sjednem. Plačem kao dijete, plačem kao nikad, i smirio sam se.

Dolazio sam do džamije jedno pet-šest puta, ali bila je zaključana. Vidim nema nikoga, krenem da se vratim kući, i zakoračio sam deset koraka i ugledah sjenku. Bio je to jedan komšija, džematlija, koji mi je rekao: “Hajde, brate, hajde u džamiju, brate, evo ključa! Hajde, ulazi, hladno je. I uđemo u džamiju, na sabah-namaz. Opet uzmem abdest i klanjao sam dva rekata. Utom su počele dolaziti džematlije, dolazi moj otac, moj brat, i taj sabah je meni bio sve u životu. Od tada sam istinski počeo da klanjam. Od tog dana sam sve vratio, Allah mi dao ponovo ljubav, dao mi olakšanje u duši, srcu, to se ne može opisati. Divan li je On naš Gospodar, Gospodar nebesa i Zemlje!

Opet sam u istoj sobi, isto sve, samo s osmijehom, s vjerom iskrenom, s mnogo prijatelja iskrenih, s velikim ponudama o poslovima. Pare dolaze ni sam ne znam kako, Allah povećao nafaku, zdravlje me služilo uvijek, Allahu hvala. Neka je mir Božiji na sve vas!

Brat E. R.