Zovem se Kathrin (Katrin, Katarina, op.) i ovo je moj put do islama. Odrasla sam kao ateistkinja i bez brige u životu. Imam divnog muža i 3 prekrasne djece. Kao i svako jutro vozim malog u školu i opet ga pokupim kao i svaki dan. Po zanimanju sam ekonomistica, a suprug arhitekt.

Bilo je pola dva i krenula sam put škole. Ali ovaj put bi trebalo biti drugačije. U autu na putu do škole vidjela sam ženu u crnom, čak joj se nije vidjelo ni lice. “Kakvi su to bolesnici?”

Kad sam uzela malog nisam mogla vjerovati svojim očima. Sin ove crno odjevene žene bio je u istom razredu kao i moj sin. Pitala sam Larsa tko je taj dječak i rekao mi je da je nov u razredu. Uzbuđena, otišla sam do učitelja i požalila se zašto se takva “silueta” ovdje smije kretati.

“Treba li se moj sin uplašiti i da ne mogne više spavati?” Zatim sam se vratila do automobila s Larsom i ona mi je prišla.

“Vratite se u svoju zemlju ako se želite oblačiti grozno!” Ali ona mi nije odgovorila i tako sam otišla do automobila.

Potresena, požalila sam se mužu. Uznemirio se i pitao se kako se to može dopuštati. “Islam je teror i onda se smije ovako nešto kretati po školama naše djece?!”

 

Sljedeći dan pokupila sam Larsa iz škole i kao svaki put sam vidjela ovu ženu. I svaki put kad bih je vidjela osjećala sam se sve provociranijom. Stoga sam odlučila otići do nje i razgovarati s njom.

“Mi ne znamo da li se skriva muškarac ili žena iza toga!” – vikala sam glasno. Ali ona mi nije odgovarala.

“Ne može li govoriti njemački ili zašto ova žena ne odgovara?”

 

Bila je subota i obavljala sam sedmične kupovine. Kad sam došla do blagajne, ponovno sam srela tu ženu. Mogla se prepoznati po njenim plavim očima. U žurbi mi je nekoliko stvari ispalo iz ruku. Teško za povjerovati, ali ta žena se sagnula da mi pomogne.

“Makni ruku, mogu sam pokupiti stvari!” Ali nije odgovorila i nastavila je podizati ostatak stvari. Nisam ništa razumjela i pitala sam se zašto to čini.

 

Kad sam se vratila kući osjećala sam neku krivicu. Zamišljeno sam vadila stvari iz vreće i primijetila da se u vreći nalazi jedan papirić:

“O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.” (Kur’an, sura 3:118)

Nisam ništa razumjela i pitala se šta je to? “Sigurno mi je stavila ovaj papirić u vreću”. Navečer kad sam sa suprugom legla da spavam, pitala sam se trebam li mu reći što mi se danas dogodilo? Nisam mogla spavati cijelu noć i morala sam cijelo vrijeme razmišljati o tome. Tako sam napokon odlučila malo istraživati. Provela sam cijelu noć čitajući Kur’an na njemačkom prijevodu. Suze za suzama tekle su mi niz lice. “Šta se događa sa mnom…”

 

Sutradan sam opet krenula po malog. Ali ovaj put nije bila tamo, pa sam pitao Larsa gdje je majka novog učenika. “Danas nije došao u školu, mama”. Nešto se događa sa mnom i nisam znala šta je to. Na poslu, dok vozim auto, noću, danju, razmišljala sam samo o islamu. Tri dana kasnije, moje srce je odabralo islam. “Zašto tek sada osjećam smiraj u srcu… Taj osjećaj nisam nikad imala u životu sa svojih 30 godina…”. Srce mi je čeznulo da pokrije moje tijelo. Otišla sam ravno do ormara i izvadila sve suknje koje sam imala i par ljetnih šalova. Pogledala sam se u ogledalo i borila se protiv suza. “Kako sam lijepa…“ Gledala sam se u ogledalo i nisam mogla skrenuti pogled.

Kleknula sam na koljena plačući: “Vratila sam se… Vratila sam se… Vratila sam ti se Allahu. Napokon sam se vratila Tebi.”

Počela sam razmišljati kako da to saopštim mužu i djeci. Kad se vratio kući s posla, otvorila sam mu vrata sa hidžabom na glavi. Pogledao me i pitao me o čemu se radi, a moj odgovor je bio: “Svjedočim da nema boga dostojnog obožavanja osim Allaha i svjedočim da je Muhammed njegov rob i poslanik.” Počeo se smijati i pitao me šalim li se. “Tako mi Gospodara svih svjetova, Kevine, otkrila sam smisao života i osjećam unutarnje zadovoljstvo “

 

Naljutio se i vrijeđao me je, te mi prijetio razvodom. Plačući otrčala sam u svoju sobu i klanjala ikindiju-namaz, moleći Allaha za pomoć i ustrajnost. Moje dvije starije kćeri prestale su sa mnom razgovarati i ismijavale me.

Dan kasnije došao je moj suprug sa svojom prijetnjom: “Ako ne dođeš k sebi, obećat ću ti da više nikada nećeš vidjeti svoju djecu. Reci mi tko je s tobom tako manipulirao? Jesi li potpuno poludjela?”

Plačući, pokušala sam mu sve objasniti, ali nije slušao kao da razgovaram sa zidom. Nakon sedmicu održao je obećanje i izbacio me iz stana. Kad sam se vratila kući s posla, koferi su mi bili spremni. “Gubi se odavde i nemoj da više dolaziš, ti si bolesna i neću ti dopustiti da zavedeš našu djecu!!” Kleknula sam pred njegove noge i ljubila mu ih.”Preklinjem te, nemoj mi oduzimati djecu. Preklinjem te. Znam kakav si dobar čovjek, ali molim te, ostavi mi moju djecu.”

Jednostavno me izbacio bez imalo milosti u srcu. Odlučila sam otići roditeljima, ali ni oni nisu bili obradovani i opet krenula svađa. Samo četiri dana kasnije, dobila sam otkaz.

“Ya Allahu, iskušavaš me jako, ali jača je Tvoja nagrada za strpljive.”

Ali napokon sam shvatila šta islam znači, istinsko vjerovanje u Stvoritelja koji te zaista nikada neće iznevjeriti, i što mogu očekivati? Okus koji nikada neće prestati za bogobojazne. “Ya Rabb, oprosti mi za moje grijehe, bila sam neznalica. Oprosti mi za ono što sam učinila onoj ženi i za ono što sam joj rekla. Radije bih voljela da nemam jezik nego da opet onakve stvari izbacim iz usta.”

 

Nisam popuštala i svaki dan sam zvala svoju porodicu, ali veza je bila stalno prekidana. Tako sam nekoliko dana poslije lično pokucala na njihova vrata. Kevin je otvorio vrata i zalupio mi je pred nosom kad me je ugledao.

“Molim te, ako imaš milost u srcu, dopusti mi da vidim djecu samo 5 minuta”. Otvorio je i dao mi je tupi odgovor. “5 minuta, ne duže!” Plačući sam ušla u stan i zagrlila svoju djecu i rekla im: “Prihvatite islam, to je Pravi put, i ako Allah da, vidjet ćemo se opet ujedinjeni u raju.”

Kad sam krenula, obratio mi se moj suprug: “Kathrin, vrati se pameti i vodimo normalan život kao prije. Ne dopusti da se to loše završi za nas. Volim te i tražim da se vratiš kući.” U tom trenutku sam znala šta ću mu odgovoriti i sa suzama u očima samo sam mu rekla: “Moja ljubav prema tebi se nije nimalo umanjila i molim Allaha svaki dan da te uputi na Pravi put, kako bi nas opet ujedinio, ali treba da znaš da je moja ljubav prema Allahu i Poslaniku uistinu veća nego prema tebi, tako da neću nikad skrenuti sa ovog puta, inšallah.”

On je iz bijesa zalupio vratima. To je zaista bio težak ispit..

 

Od tuge i bola svakodnevno sam potajno išla do škole svoje djece i kriomice ih promatrala. “Ya Rabb, moje srce žudi za mojom djecom, ali ojačaj me u mojoj Vjeri kako bi moja čežnja za Tobom bila jača!” Počela sam primjećivati ​​da postajem sve bolesnija. Tako sam odlučila otići liječniku. Uzeti su uzorci i nakon nekog vremena otkriveno je da imam rak dojke. Ali islam me naučio strpljenju. Nije prošao dan da nisam otišla kući i pokucala na vrata. “Kako ću znati kada ću ja ili moja djeca umrijeti? Kako to majka može podnijeti kad zna da će joj djeca biti u Paklenoj vatri ukoliko ništa nije poduzela?” Prošle su dvije godine i činilo se da se moja situacija pogoršava. Plačući, molila sam se svakodnevno Allahu da uputi moje roditelje, jer oni više nisu mladi. Svaki dan sam poljubila majku u ruku i pričala joj kakav je naš Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio, a njezino se srce uvijek jako smirivalo s tim pričama. Međutim, moj je otac bio vrlo tvrd.

 

Ali, jedne večeri moj otac je ušao u moju sobu i rekao: “Kćeri, želim ti nešto reći”.”Reci mi oče”, odgovorila sam. “Svjedočim da nema boga dostojnog obožavanja osim Allaha i da je Muhammed njegov poslanik” Moje suze više nisam mogla suzdržati, pa sam ga zagrlila.

“Elhamdulillah, elhamdulillah! Moje se strpljenje isplatilo.” Upitao me je zamišljeno: “Samo mi reci kako da to objasnim tvojoj majci?” Tada je majka došla s leđa i rekla: “Ona mi ne treba objašnjavati, jer sam prije dvije sedmice potajno prihvatila islam od Kathrin”.

Oboje su se zagrlili plačući, a ja sam pala licem na tlo i učinila sedždu.

 

Prošlo je 5 godina i moje dvije kćeri su potajno prihvatile islam sa mnom, uz obrazloženje da “nikada nismo vidjele nikoga da se čvrsto drži ove religije. Nikad nismo vidjele takvo ponašanje kao u ovoj religiji i nikada nismo vidjele majku koja toliko želi raj za svoju djecu poput tebe.”

Znala sam da sve pohvale nikada neće biti dovoljne za ono što mi je Allah dao. Ali sada primjećujem da se moje vrijeme i moja situacija sve više pogoršavaju. Posljednje vrijeme provela sam samo u bolnici. “Majko, znaj da ćemo se svi opet sresti u Džennetu, inšallah.” Pogledala sam svoju porodicu i znala sam da ovdje još uvijek nedostaju dvije osobe: Moj muž i moj sin. Nikada nisam gubila nadu. Sedmicu dana kasnije moje dvije kćeri su me iznenadile i dovele mi sina, i prvo što je učinio:

“Ešhedu en la illahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden Resulullah.” Nisam mogla vjerovati, nakon 7 godina napora i dawe (islamskog misionarstva, op.), moja su se djeca vratila meni i svi su se okupili oko mene. I najveći blagoslov je taj što su svi bili muslimani.

Nikad više nisam vidjela ženu koja mi je stavila onaj papirić u vreću i njena nagrada je sigurna kod Allaha.

 

Kathrin je umrla iste noći u 37. godini života.

Njezin suprug Kevin prihvatio je islam tri godine kasnije kada je otvorio pisma koja mu je supruga godinama slala. Jedna ga je rečenica natjerala da potraži pravi put.

“I znaj, bez obzira na to koliko ćeš još kuća sagraditi kao arhitekta, najveću kuću, međutim, Allah mi je sagradio u svom plemenitom raju, inšallah. I takođe znaj da svaka stvar ima izumitelja. I zato se zapitaj, ako si ti graditelj kuća, koji je onda tvorac tvoje vlastite duše.”

Reci: “O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovome svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Kur’an, 39)