Saobraćajna nesreća bila mi je znak da moram mijenjati svoj život

Priču nisam ni počela, a suze već naviru…

Bili smo mladi, muž i ja, previše zaluđeni ovozemaljskim dobrima. On, pjevač koji je noći provodio u kafanama, a ja studentica koja je voljela i izlaske sa društvom i mnoga druženja omladine koja nisu donosila ništa dobro. Ipak, često smo dolazili do teme islama, vjere u kojoj smo rođeni, ali je nismo dovoljno praktikovali. Mnogo stvari se desilo kako bi nas dragi Allah uputio Sebi, ali ih odmah nismo razumijevali. Kao da nam je stiglo upozorenje kada je iznenadno preminula naša sugrađanka, sa svojih dvadeset pet godina. Takve stvari navedu nas na razmišljanje koliko je zapravo trajan ovaj život, koliko vrijedi zanemariti ono vječno za nekoliko minuta slave na dunjaluku…

Zasigurno nije bilo smisla da imamo haram vezu, pa odlučimo da se šerijatski vjenčamo i započnemo zajednički život. Početak, kao i svaki, težak, mnogo iskušenja, neimaštine i tuge nas je snašlo, a tek stupili u brak. Mjesec dana nakon svadbe imala sam saobraćajnu nesreću koja, kao da je bila znak “stop” u našem životu. Osjećala sam da ne mogu dovoljno zahvaliti dragom Allahu što sam ostala živa. Počeli smo i da uviđamo ko su nam pravi prijatelji i uvijek kada bismo ostajali sami, shvatali smo da nema drugog oslonca osim Boga. Muž je sve rjeđe odlazio na svirke i malo-pomalo odlučio da se odrekne tog poziva koji nam nije donosio halal pare niti lijep život.

Sve češće smo slušali raznorazna predavanja na temu islama, a alkohol je postao nešto što ne bismo ponovo ni dotakli jer bismo se osjećali prljavo. Jednog dana muž je predložio da počnemo klanjati namaze. Na početku je bilo užasno teško, kao da nas je nešto vuklo natrag kada bismo mi pokušavali ići unaprijed sa namazom. Malo-pomalo, prođe godina, elhamdulillah, a nama su sve mrže stvari koje su mrske i dragom Allahu. Osim toga, naš odnos je postao još čvršći. Dobili smo nafaku da vratimo dugove, te da kupimo zemljište. Jednostavno, osjetimo da svaku dovu koju srcem zaželimo, zapravo nam i ostvari.

Svaki novi dan je nova škola i pokušaj da saznamo nešto novo, da postupamo po sunnetu, dijelimo sadaku ili barem lijepu riječ. Zahvalni smo Njemu što nikada nije odustao od nas, što nas je učinio robovima koji su Mu bliže i, inšallah, da postanemo još bolji i uvijek ustrajni u svojoj vjeri. Ponekad nismo svjesni koliko smo sretni što se baš nama život okrenuo maksimalno nabolje. Voljela bih da svaki iskreni musliman u srcu osjeti ovu radost i toplinu kada padne na sedždu našem jedinom Gospodaru. Amin!

Sestra A. S.