Makedonka: Sa islamom moje srce se smirilo

Rodila sam se i odrasla u Makedoniji kao dijete jedne pravoslavne porodice. Živjela sam u malom selu gdje sam i išla u školu. Odmalena su me učili da je Isus Bog i da mi vjerujemo u njega. Ponekad sam išla u crkvu zajedno sa mamom, ali u vezi sa drugim religijama nismo skoro nikad pričali. Kao dijete sam bila jako nemirna, imala napade panike, i nemir u sebi, a niko nije znao zbog čega, čak ni ja sama. Prije pet godina, kada sam imala petnaest godina, preselili smo se u drugu državu, drugi grad, gdje su ljudi različitih vjera i nacija. Pošla sam u školu u kojoj je većina djece bila islamske vjeroispovijesti. Kako sam bila radoznala, ponekad sam ispitivala u vezi sa islamom, zašto oni moraju klanjati pet puta na dan i zašto moraju da poste za vrijeme ramazana. Dok su mi pričali kako i zašto, njihove oči imale su neki poseban nur. Mogla sam da vidim da vole svoju vjeru i da sa radošću pričaju.

Kako je vrijeme prolazilo, kako sam odrastala, dosta sam razmišljala o nekim stvarima. Tada je u moj život ušla osoba sa kojom sam počela mnogo pričati u vezi sa vjerom, koja me naučila dosta toga i bila mi podrška. Uvijek kada mi je bilo postavljeno pitanje u vezi sa Isusom i da objasnim zbog čega vjerujem da je on Bog, ja sam šutjela, nisam znala šta reći. Iz dana u dan sve sam više razmišljala o tome, postala sam nesigurna u ono u što vjerujem, našla sam se u nekoj zabludi i nisam znala kako dalje. Počela sam da čitam o islamu, mnoge stvari koje mi nisu bile jasne, sad su postale, sve je imalo logiku i bilo mi jasno.

To moje istraživanje i čitanje o islamu trajalo je duži period da bih na kraju shvatila da želim postati muslimanka. Ali, sa druge strane, bojala sam se da ću na taj način izdati svoje roditelje jer bih bila drugačije vjere od njih, bojala sam se da ću ih povrijediti, razočarati i izgubiti. Na kraju sam ipak poslušala svoje srce i vjerovala da će mi Allah pomoći koliko god ovaj put težak i trnovit bio. Nekoliko dana nakon toga (2019. godine sa 18 godina) izgovorila sam šehadet. Išla sam u školu i počela da učim sure, da učim da klanjam i čitam o islamu.

Krenula sam na praksu u jednu školu, nisam se osjećala dobro tamo pa sam napustila. Dok sam bila tužna i nisam znala šta ću i kako, Allah mi je dao da nađem još bolju koja je islamska, i da svoj prvi namaz baš tamo klanjam. Kada sam mislila da neću moći završiti školu u koju sam išla i upisati ono što želim, Allah mi je dao da završim tu školu i upišem još bolju, elhamdulillah. Prije me mučilo dosta toga, nisam ni sama bila svjesna šta, nisam mogla spavati od razmišljanja. Sada se moje srce smirilo, sretna sam i zadovoljna sobom. Klanjam svih pet namaza i učim Kur’an. Hvala Allahu što je od toliko ljudi izabrao baš mene, što je  baš mene uputio na pravi put i pomogao da se moje srce smiri.

Na kraju želim reći da uvijek trebamo poslušati svoje srce, koliko god nam se nešto nemoguće i teško činilo, Allah će nam olakšati, i ako je u nečemu hajr za nas, On će nam to dati.  Nemoj čekati sutra, prekosutra, sljedeće nedjelje, kreni sada sa obavljanjem namaza jer sutrašnji dan nikome od nas nije obećan. Koliko god mislio za sebe da si grješan, klanjaj jer Allahova milost veća je od naših grijeha.

Sestra E. J.