Nikad ne gubi nadu u Allahovu milost

Sjećam se koliko smo se skupa radovali i dočekivali svu tu euforiju koja je grijala srce, sjećam se mame dok nas budi na sehur, sjećam se dok priprema iftar, sjećam se dok sjedimo i upućujemo dove prije iftara za sve nas i one kojih više nema. Ali, ovaj ramazan bio je najtužniji, srce je izgaralo od tuge i gorjela sam u sopstvenom tijelu. Svašta mi je prolazilo kroz glavu, naslonjena na prozor auta dok smo se kretali ka još jednoj kafani gdje nas je čekao alkohol i droga, tehno muzika i blud oko nas. Naslonjena tako na prozor, svjesna šta sam uradila od života, jednog jako lijepog života, najdivnijih roditelja koji su sve dali što su imali da bih ja sve imala, koji su savjete i razgovore koristili da bi objasnili kroz život da se ide dobrim namjerama i lijepim ponašanjem, da čovjek mora biti jak i pametan, poštovan i voljen, poštovati i voljeti.

Nisam marila u tom trenutku da se desi bilo šta, samo su slike prolazile i tiho je suza kanula iz oka… Ramazan je, a pogledaj gdje si, znaš li koliko tvoja mama i otac sad plaču dok se iftare jer si ti pokupila stvari i otišla da budeš narkomanka. Prolazimo i na visokom izdignutom dijelu vidim džamiju obasjanu kandiljima, obraćam se dragom Allahu i govorim Mu: “Gospodaru Moj, spasi me, sve sam izgubila, pogledaj me, stidim se.”

Droga je uveliko prolazila kroz moje tijelo, a ja sam prestala da marim za ono što se dešava oko mene. I tako se nastavilo još godinama… Ostale su mi dvije jako teške i možda najteže slika za ovog života koji živim da ih nosim u sjećanju… Sliku mog babe koji mi daje 30 KM, plačući govori: “Evo ti, kćeri, uzmi, dao bih ti i više, ali nemam”, kada sam napustila kuću da bih mogla živjeti sa lošim društvom i stavila to isto društvo na prvo mjesto. Vjerujte mi, sto puta sam umrla u tom momentu i oživjela i uvijek je boljelo jače nego prethodni put. Allah mi je svjedok da nisam znala šta se dešava sa mnom, da sam od toliko grijeha i raznih loših puteva razmišljala i uljepšavala svaki grijeh. Gospodaru moje duše, Ti znaš koliko me boli i dok ovo pišem sve to što sam proživjela i dopustila.

Druga slika koja će me pratiti jeste kada sam poslije mjesec dana rekla roditeljima gdje se nalazim pa su došli da me vide. Spremila sam se da izgledam kao dobro, da se ne brinu i dok sam ih čekala u ulazu jedne zgrade, očekujući onu moju lijepu mamu, vidjela sam ženu koja se hvata za zidove ulaza i polahko tetura, dok je babo čeka… Moja mama je od silnog šoka i stresa dobila mnoge komplikacije tad, tako da nije mogla ni da hoda kako treba… Umrla sam a da nisam ni znala kad sam to vidjela. Srce je lupalo i drhtalo, i znate kad želite da vrisnete na sav glas, toliko jako da se zemlja okrene i svi na svijetu čuju vaš krik. Tako sam u sebi vrištala, ali znala sam, moram ostati sasvim smirena da bi i oni bili…

Moj život je nastavio tim putem još godinama poslije, do jednog momenta… Ostala sam sama na cijelom svijetu, više niko nije htio da čuje za mene i sama sam morala početi život ispočetka, daleko i među stranim ljudima. Ni sama ne znam kako, ali sam se obratila Gospodaru od Čijeg sam puta davno skrenula… Sastavljala sam se iznova, sama bez ljudi, ali sa svojim Gospodarom. Nikada neću zaboraviti svu tu milost kada mi je bila najpotrebnija, tu snagu koju sam dobila, olakšanje moje bolesti koju sam poslije ustanovila. Nažalost, u sebi sam imala tri džina i, hvala Jedinom Gospodaru, sa sva tri sam se nosila iako su toliko napadali i utjecali na mene, moj govor, moj mozak.

Sada, dok ovo pišem, shvatam šta je život. Znate, okrenem se često i vidim onu djevojčicu, svijetlog lica, svijetlih očiju, koja svakog selami, koja trči u džamiju, koju svi hvale, koju svi vole… Najteže, moram priznati, bude mi kada otvorim Kur’an i vidim svoj dječiji rukopis, svoje ime i prezime koje sam napisala kada sam položila sufaru. Taj neiskvareni i naivni dječiji period koji nije znao šta mu dolazi i šta se sve sprema. Često se vidim u djetinjstvu i poželim da zagrlim tu djevojčicu, plačući i čvrsto je čuvajući jer nije znala šta je sve čeka… Da sam mogla, tad bih joj rekla, šta god da se desi i kako god da desi, nemoj prestati nadati se Allahovoj milosti, nikad, u tvom srcu mora biti nada i vjera i kada budeš na dnu i kada budeš na vrhu.
__________

Moj život je sada jedna druga ljepša priča. Zahvaljujući mom Gospodaru. raspoznajem dobro od lošeg, živim sa svojim roditeljima koji se više ne stide mene, radim, klanjam, učim i trudim se da ispravim sve greške koje sam radila. Još uvijek se borim sa bolesti, ali uz Allahovu milost, mnogo sam jača od njih. Često plačem i onda dušom dozivam svog Gospodara, Koji je čuo moj jecaj one noći u ramazanu. Hej Milosti, Snago nad snagama, Vječnosti, čuvaj nas Svojom jačinom koju samo Ti poznaješ, smiri oluje u životu ovom dunjalučkom koji je donio tegobe.

Gospodaru, sačuvaj moje sestre od sličnih ili istih iskušenja, oprosti našim roditeljima i uputi ih. Ti koji voliš, učini nas voljenim i da volimo, ne ostavljaj nas, nikad. Gospodaru moj, Ti uistinu znaš šta sam sve prošla i koliko sam ljudi povrijedila, Ti znaš koliko su mene povrijedili, Ti znaš koliko tuge stanuje u mom srcu, Ti znaš koliko se iskreno kajem za sve. Ti znaš da je svaka suza kao komad zemlje i uvijek je otkinuta od duše… Hvala Ti, kao što si iz Svoje plemenitosti meni obasjao put, molim Te obasjaj svima onima koji su u tami, jer mi bez Tebe ne umijemo i ne znamo.
________________

Moja priča je teška, ali i sretna. Naučila sam da je svijet jedna prolazna zamka koju uz jaku volju i iskreno pokajanje možemo proći, sa tragovima ili bez, ali ne hvatajući se u nju. Oni što su me mnogo hvalili, poslije su me mnogo kudili, oni što su znali u kakvoj sam situaciji, poslije su se smijali. Naučila sam da je jedini prijatelj roditelj i kada bih mogla vratiti vrijeme, živjela bih da samo oni budu sretni, i znate šta, često obraćajući se Gospodaru zamolim Ga: “Ja Rabbi moje duše, ja sam se uistinu ogriješila o njih, molim Te, Ti im oprosti grijehe i uputi ih, jer ono što Ti daš vrednije je od onoga što ja popravim.” Moj povratak islamu je milost Onoga u Čijoj je vlasti moja duša i dok sam živa, neću moći dovoljno zahvaliti za sve.

Braćo i sestre, život je svijeća koja gori. Pripremimo se za ono što dolazi kada se plamen života ugasi.

Sestra A. L.
____________________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)