Kada sam ustao, ispred mene se stvori lice:

“Brate, imaš li mi šta dati?“

Prepao sam se. Ono baš prepao.

Da li mu sad trebam išta dati? Reći mu da me prepao? Valjda je to i sam vidio!?

Dok sam tako razmišljao, siguran sam da je on na mom licu već mogao prepoznati i drugi osjećaj.

Ali ništa nije rekao. A zbog toga ni ja njemu.

…

I upravo ovo je na neki način vezano za naše namaze.

Kada stupamo u namaz, ali i kada istupamo iz namaza.

Da ne ulazimo u namaz kao da hoćemo nekog prepasti, i da ne izlazimo iz namaza kao da smo se prepali u namazu pa bježimo čim predamo selam.

Pogledaj kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisuje namaz: “Kada neko od vas klanja, okrenut je Allahu.” (Buhari)

Zar nije teško kada je čovjek unešen u neki posao, u čitanje i u gledanje, pa i ono u telefon, da se od toga ‘odsiječe’ i da odjednom sasvim skrušeno stupi u namaz!?

Isto tako, kada se preda selam, kako izgleda kako neki odmah trče da izađu iz džamije, ili se, pak, odmah hvataju za džep i izvade telefon i gledaju?

Da budemo jasni, po koncenzusu učenjaka namaz je završen kada se preda selam, a otpočinje se tekbirom.

Ali, praktično niko ne može svoje misli tek tako ‘prešaltati’ na razmišljanje o veličini Onoga pred kojim stoji i o zikrovima i dovama koje uči. I niko ko je iole bio skrušen u namazu, ne može se nakon namaza ‘prešaltati’ da odjednom prestane razmišljati o onome o čemu je razmišljao u namazu.

 

Ako bi neki stranac pogledao sa strane, njemu bi se učinilo da onom ko ovako klanja namaz smeta, pa jedva čega da ga se riješi.

Zato je najljepše to uraditi poput Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Lijepo pročitaj ovaj hadis:

Aiša, r.a., kaže: “Kada bi predao selam, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi sjedio, osim koliko je trebalo da kaže: ‘O Allahu, Ti si Es-Selam i od Tebe je Selam, neka si uzvišen, o Ti Veličanstveni i Plemeniti.’ (Allahumm entes-selam…)”. (Sahih Muslim)

S toga je sunnet da se imam nakon ovih riječi okrene džematu, a onaj ko nije imam njemu je sunnet da ostane u sjediti u istom položaju dok ne izgovori ovu dovu.

Tek nakon toga, ukoliko mu se žuri, okrene se i ode svojim poslom.

 

I ovo možemo primijeniti i u džamiji, i u kući, ali i na svakom mjestu gdje klanjamo.

Molim Allaha da nas sve zajedno učini od onih koji skrušeno stupaju u namaz, i koji iz namaza izlaze bolji nego što su u njega ušli. Amin.