Hafiza Kur’ana kao cimerka u studentskom domu

Odrasla sam u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, gdje se vjera shvata isključivo formalno, bez neke veće prakse i doživljaja. Odgojili su me roditelji koji vjeruju u Boga, vole svoje i poštuju tuđe. Međutim, moji roditelji nisu ljudi koji suviše praktikuju vjeru, pa samim tim nisu od onih koji klanjaju namaze ili redovno poste mjesec ramazan. U takvom okruženju sam i ja odrastala, te postajala poput svojih roditelja, doživljavajući vjeru kao nešto sasvim uobičajeno što nosimo pri sebi poput našeg imena. Nisam imala priliku ići u mekteb i kao mala učiti klanjati, a u životu sam ispostila tek nekoliko ramazanskih dana, tek onako da vidim kako je to, jer su pojedina djeca u komšiluku postila.

Samu suštinu i važnost vjere i vjerskih obreda, nažalost, nisam imala priliku spoznati u svome djetinjstvu. I vjerovatno bi to tako ostalo da, Allahovom voljom, nedavno nisam promijenila mjesto stanovanja i radi studija se preselila u Sarajevo. Kažu da svaka jesen neminovno nosi neke nove početke. To možda jeste period kada sve u prirodi postaje tmurno, kada lišće gubi svoju živahnu zelenu boju i opada, a nerijetko i tama kišnih oblaka se nadvije nad svima nama. Međutim, smatram da čovjek treba biti optimista i gledati uvijek onu pozitivnu i lijepu stranu, koja se može naći uvijek, ako se potrudimo. Jer, pored svih tih sivih i tmurnih oblaka, požutjelih i opalih listova, utrnule i umrtvljene prirode, ujedno je to i period novih i lijepih početaka. Period je to kada mnogi od nas započinju novu školsku ili akademsku godinu, period kada se rađaju nove ljubavi,  kada upoznajemo nove ljude,  period kada svako od nas ima priliku okrenuti novu stranicu života.

A hvala Allahu, Koji vrata pokajanja i povratka Njemu uvijek drži otvorenim, te nikad nije kasno da Mu se obratimo sa suzama u očima i osjećajem kajanja i grižnje savjesti zbog naše prošlosti, i Koji nam daje priliku da se iz dana u dan mijenjamo i napredujemo, i da, uz Njegovu volju i dozvolu, okrenemo novi list u knjizi našeg života, čiji smo autori upravo mi.

Mogu reći da me Allah zaista obilno počastio omogućivši mi da početkom ove akademske godine i ove jeseni, u mjesecu oktobru, topli dom svoje kuće zamijenim prostorijama studentskog doma u Sarajevu. Međutim, nije bilo nimalo lako otići od kuće, napustiti svoj rodni kraj, grudu, zavičaj, mjesto gdje smo odrastali i proveli djetinjstvo. Nije bilo lako oprostiti se od roditelja, gledati mamu i taju dok suznih očiju, suzama nakvašenih obraza, tužno odmahuju rukama kojima su me othranili, dok im i ja mašem sa praga studentskog doma do kojeg su me dovezli. Bilo je zaista bolno gledati kako ruke meni najdražih osoba, koje su me skoro dvije decenije mazile, njegovale, milovale i pazile, te najzad omogućile da, uz Allahovu pomoć, odrastem i uspijem do današnjeg dana, sada se gube u magli nestajanja i ostaju daleko iza mene, svaki tren sve dalje i dalje, kako se oni udaljavaju automobilom kojim su me dovukli i kojim sada idu nazad kući, ali bez mene.
__________________________

A ja sam na svojoj novoj destinaciji i u novom gradu, spremna za nove početke i avanture, iako bolno skrhana. Tih prvih dana nakon mog odlaska bilo mi je jako teško. Uslijedilo je navikavanje na nove prijatelje, novu sredinu, novo mjesto stanovanja. Došlo je vrijeme za usvajanje nekih novih, a ostavljanje starih navika, a sve u svrhu što bolje prilagodbe na novu životnu situaciju. Tada sam bila pomalo tužna i jedva čekala ponovo doći kući i potrčati svojim roditeljima i maloj sestri u zagrljaj, jer sam ja za njih još uvijek bila i ostala malo dijete, te su me uvijek voljeli. Međutim, već ranije sam shvatila da je došlo vrijeme da sazrijem, odrastem, postanem samostalna i krenem dalje, krojeći svoj životni put.

Ovaj rastanak od roditelja i promjena mjesta stanovanja imaju sada još veću ulogu u svemu tome i predstavljaju priliku, ali i izazov da se još više osamostalim i iskoristim sve stečene vještine i iskustva. Iako mi je tada bilo teško, sada nakon dva mjeseca znam da je to bilo samo jedno iskušenje od Allaha i da se to jednostavno moralo tako zbiti. Znam sada da je tako bilo najbolje jer i Allah u Kur’anu kaže na jednom mjestu da ponekad neke stvari ne volimo, čine nam se teškim, nesavladivim, nepodnošljivim, a ustvari ispadnu dobre za nas, jer mi ne znamo koja se mudrost krije iza svega što nas u životu snađe. Ne znamo koja se mudrost i poruka krije iza iskušenja koje nas pogodi. Mi ne znamo, ali Gospodar naš zna. I kada bismo i mi znali, zaista bismo bili mirni i mnogo zahvalni Allahu. I upravo takva jedna Allahova mudrost ležala je iza moga dolaska u Sarajevo i ona mi je vjerovatno promijenila život zauvijek.

Naime, više puta sam imala priliku uvjeriti se da Allah ne šalje pojedine ljude bez razloga u naše živote i da se sve dešava Njegovim određenjem. Neki ljudi uđu u naše živote poput blagoslova, poslani da nas kroz život čine sretnim, da s njima provodimo lijepe trenutke. S druge strane, neki ljudi nam dođu kao opomena i pouka. Međutim, sigurno je da Allah ima najbolji plan za nas i da se ništa ne dešava slučajno. Nekad upoznamo ljude naših godina, ali upoznavajući ih bolje, steknemo dojam kao da su desetine godina stariji, iskusniji i zreliji od nas samih. Takvi ljudi svojom pojavom, ahlakom, umjerenim hodom i držanjem, potištenim glasom, visokim ambicijama, strpljivošću i smirenošću podsjećaju na Allaha, ljepotu naše divne vjere, i na to kakav vjernik treba biti. Kroz svaki razgovor s takvim osobama naučimo nešto novo.

Kroz druženje s takvim insanima osjetimo porast imana i smiraj u srcu. Postajući prisni s takvim osobama, ostavimo neki grijeh s kojim smo se dugo borili, popravimo naš odnos prema roditeljima i drugim ljudima; jednostavno postajemo bolja verzija nas samih. Najzad, ono najbitnije, jačajući vezu s takvim ljudima, ujedno jačamo i vezu sa Allahom, a ako nam je ta veza čvrsta, onda se možemo nadati uspjehu, inšallah. Upravo takva je moja cimerica, koju među prvima upoznah prilikom samog dolaska u studentski dom, a koja mi je jako brzo postala nerazdvojan prijatelj, savjetnik, pratilac i pomagač. Upoznah osobu koja je potpuni primjer ljubavi, iskrenosti, rada i požrtvovanosti. Da sve bude još nevjerovatnije, uz sve ovo gore navedeno, moja cimerica je ujedno i hafiza Kur’ana! O da, dobro ste pročitali – moja cimerica je čuvar Allahove časne Knjige. To je nešto što ni sama nisam mogla vjerovati na početku. Nisam mogla vjerovati da je Allah mene, običnu smrtnicu, koja čak ni pet dnevnih namaza nisam klanjala tada, počastio time da osoba s kojom ću dijeliti istu sobu, udisati isti vazduh, provoditi mnogo zajedničkog vremena – bude hafiza plemenitog Kur’ana.
______________________

Pitala sam se, i danas se još uvijek pitam, čime sam ja to zaslužila. Šta je razlog da od tolikih djevojaka u domu, koje su na većem i boljem vjerskom i imanskom položaju i stepenu od mene, Allah upravo mene počasti time da mi cimerica bude hafiza, jedna od prvakinja našeg ummeta, jedna od najboljih, najpametnijih i najučenijih osoba u našem studentskom domu, osoba koja će na Sudnjem danu, inšallah, dostići najviše džennetske stepene. Mogla bih o svojoj dragoj cimerici i hafizi pisati od jutra do sutra, jer nema dovoljno riječi da se izreknu sve pohvale za moju cimericu, koliko je cijenim i koliko mi ona znači u životu. Ona je neko ko zaslužuje da joj se posveti posebna priča. Upravo ona je bila razlogom da počnem klanjati, hvala Allahu. I opet kažem, upravo zbog toga, ništa se ne dešava u našim životima slučajno, jer On ima najbolji plan za sve nas.

Period moje adaptacije na novu životnu sredinu tekao je lijepo i mirno. Počela sam se privikavati na udaljenost od roditelja i topline vlastitog doma. Dani su se nizali poput bisera. Upoznavala sam nove ljude i družila se s njima, a veliku ulogu u mojoj prilagodbi imala je i moja prisnost sa cimericom, koja mi je bila i ostala veliki oslonac. Iz dana u dan gledala sam svoju cimericu i učila od nje. Učila sam od nje mnogo toga, i kroz naše razgovore, ali i kroz njene postupke kada ne bi nijedne riječi izustila. Bilo mi je fascinantno i motivirajuće gledati je kako se svakodnevno pet puta moli Allahu, uči Kur’an i tako obnavlja svoj hifz, održava snažnu vezu sa Stvoriteljem, a pored toga stigne na vrijeme završiti i sve obaveze vezane za svoj studij, stigne obaviti i treninge i još druge djevojke podučavati Kur’anu.

Posmatrajući iz dana u dan nju i njene visoke ambicije i ciljeve koje postavlja, ali uspješno i ostvaruje, počela sam se diviti takvoj osobi, dok je moj ponos zbog toga što imam takvu cimericu, sve više rastao. Fascinantno je da nekada ne bi bilo potrebno da išta kaže, a ja bih puno naučila od nje. Bilo mi je nevjerovatno kako ona, brucoš kao i ja, sa mnoštvom obaveza kao i ja, ima pak nešto bolju organizaciju i raspolaganje obavezama i zadacima. Onda shvatih da je ta duhovna veza sa njenim Gospodarom zapravo izvor njene energije i motivacije za sav trud i uspjeh. Shvatih da joj Allah zbog njene prisnosti sa Kur’anom i namazom povećava nafaku i bereket u vremenu. Shvatih i to da kada stavimo Allaha na prvo mjesto, On poreda sve stvari u našim životima na pravo mjesto. Razmišljajući tako i posmatrajući nju iz dana u dan, počeh preispitivati sebe i svoje postupke, te postadoh svjesna prolaznosti ovog mog života. Zastidih se toga što ja ne klanjam, a Allah mi dao sve te blagodati kao i drugima. Uplaših se da sam Mu nezahvalna. Također, kroz razgovore sa svojom cimericom shvatila sam da vjernik prije svega treba biti dobronamjerna osoba, sa pozitivnim mislima i neko ko želi dobro svima oko sebe i ko je spreman pomoći drugima.

I mislim da sam kod sebe pronalazila sve te plemenite osobine, ali sam osjetila potrebu da to trebam nadograditi i upotpuniti namazom. Smatrala sam da je namaz jako bitan dio slagalice koji nedostaje da se slika pravog vjernika upotpuni. U jednom trenu postadoh svjesna da valja pred Allaha stati, ali se upitah kako, jesam li spremna za to, i šta imam spremno za taj susret? Sve to kulminiralo je time da sam jednog dana, pomalo stidljivo i neuvjerljivo, ali ipak ponosno rekla: “Draga moja cimerice, želim da me naučiš da klanjam!” Izustivši to, stidljivo oborih glavu, ne znajući kakva će biti njena reakcija i plašeći se da će me možda pogledati u nevjerici. I vjerovatno bih joj tada rekla da od nje želim puno toga učiti, a ne samo kako klanjati. Vjerovatno bih joj tada rekla da želim biti poput nje i da mi je ona postala inspiracija.

Vjerovatno bih rekla da sam mogla, i da se nisam pomalo postidjela. Ali mislim da je ona to sama shvatila i pročitala govor moga tijela. Na moju sreću, moja cimerica se jako obradovala, čemu je svjedočio njen osmijeh od uha do uha, u kojem su se isticali njeni blistavi zubi. Mislim da je taj dan bio jedan od sretnijih dana i meni i njoj. Teško je bilo shvatiti ko je tog dana bio sretniji – ja koja trebam konačno okrenuti novu životnu stranicu i figurativno započeti život ispočetka, ili ona koja je bila uzrok i povod toj jednoj jako lijepoj i sudbonosnoj životnoj promjeni. Jako se veselila mojoj odluci da počnem klanjati. Jako se veselila mom povratku islamu. A i ja sa njom. I jako smo sretne što smo upoznale jedna drugu. U jednom hadisu navodi da je čovjek vjere svoga prijatelja, pa neka pripazi s kime se druži. Zbog toga sam presretna što imam priliku družiti se sa hafizom.
_______________________

Lijepo je prisjetiti se ovog dana kada sam obavila svoj prvi namaz i zbog kojeg sam jako sretna i ponosna. To je dan koji mi je promijenio život i mislim da ću ga uvijek pamtiti. Uzvišenom Allahu sam neizmjerno zahvalna na uputi koju On daje onome kome On hoće, dok s druge strane, onoga koga hoće, ostavlja u zabludi. Ja se nadam da ću nakon obavljanja namaza, sa svojom hafizom naučiti i sufaru te nekada, inšallah, čitati svoje prve kur’anske stranice samostalno. Planiram učiti polako, korak po korak, jer su najbolja mala ali kontinuirana djela. Smatram da su najbolje i najplodonosnije promjene koje se dešavaju postepeno i koje čovjeka mijenjaju polako, postepeno ali sigurno. Volim to uporediti sa primjerom kamena koji udarimo stotinu putu, ali ga razbijemo tek sa stotinu prvim udarcem. Nemojmo misliti da je kamen razbio stotinu prvi udarac. Naprotiv, razbio ga je kontinuitet manjih udaraca.

Planiram u budućnosti učiti od hafize. A dotad ne sumnjam da ću Allahu biti neizmjerno zahvalna što me počastio ovakvom jednom osobom u mom životu uz koju imam priliku sve više učiti o našoj vjeri i napredovati. Hvala Allahu neizmjerno što me počastio uputom i što mi je dao priliku da kušam slast vjere i imana. Molim Ga da nagradi moju cimericu najvećom nagradom na oba svijeta i da joj u sevap upiše svaki namaz koji obavim, jer je ona bila razlogom da počnem klanjati namaz. Neopisivo je koliko mi vjera, namaz, svijest o Allahu i oslonac na Njega danas pomažu kada dođu neki teški trenuci, kada dođe vrijeme ispita. Sasvim sam sigurna da će vjera polako imati sve veću i važniju ulogu u mom životu, kako vrijeme bude odmicalo.

Najzad, sjetim se često sa čežnjom svoje male seke, koja sada tamo daleko, u mom rodnom gradu živi život kakav sam prije živjela ja. I ne želim joj stoga biti samo starija sestra, već joj želim biti sve ono što je moja cimerica meni bila i ostala! Želim je podučiti ovim korisnim vrijednostima i stvarima koje sam naučila i koje još uvijek učim od svoje cimerice i želim pomoći svojoj maloj sestri i roditeljima da osjete ljepotu i slast istinske vjere kada se u potpunosti Allahu predaju i pridržavaju islamskih dužnosti. Molim Allaha da i moje roditelje i moju malu sestru počasti kao što je mene počastio!

Sestra S. A.  
___________________________    

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura)