Dugo sam lutao i bio izgubljen

Imam dvadeset dvije godine. Odrastao sam u muslimanskoj porodici. Dok sam još bio dijete, sa svojim sam bratom redovno išao u džamiju, redovno obavljao namaz. Majka mi je klanjala, a babo nikad. Familija sa babine strane inače je u Njemačkoj pa nikad nisu ni klanjali niti išli u džamiju. Kada sam krenuo u gimnaziju, nastupile su pubertetske godine i otišao je moj iman. Prestao sam klanjati i živio životom kojeg su sve pubertelije bile željne. Počinio sam dosta grijeha za koje se i dan-danas kajem.

Nakon završetka gimnazije, sa devetnaest godina selim se u Njemačku gdje i dan-danas živim. Došavši na Zapad, htio sam da se prilagodim zapadnjačkom načinu života. Samim tim što mi je familija živjela takvim životom, nije bilo teško da se prilagodim. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se i grijesi povećavali. Počeo sam da pijem alkohol, što je bilo sasvim normalno u mojoj familiji. Kakav je to život ako ne piješ, ne pušiš, ako ne činiš blud? To je bio moj stav do moje dvadesete godine. Subhanallah.

Kad sam dolazio kući u Bosnu, bila je sasvim druga stvar. Majka klanja, a brat blizanac ne propušta namaz. Ide na fakultet, završava sve u roku, klanja svaki namaz, ima halal vezu. Meni je to sve smetalo, kad brat klanja, mene je to nerviralo. Kad brat priča o nekim stvarima u islamu, isto nisam htio da slušam. Njegov ahlak i njegovo smireno ponašanje još me više nerviralo jer sam ja osoba koja brzo plane i opsuje u sekundi, a on kakva god ga nedaća zadesi, smireno odreaguje. Kaže, ako je Allah tako odredio, nije se moglo izbjeći. Brat me je više puta nagovarao da se vratim istinskoj vjeri, da se pokajem, da počnem živjeti kao on, jer, kako on kaže, bez vjere nisi čovjek. Kaže da sve dobro što mu se desilo u životu upravo se desilo zahvaljujući Allahu. Završio je fakultet u roku, zaposlio se i nikad namaz nije propustio.

S druge strane, ja, veoma nezadovoljan svojim životom, ne klanjam, svađam se, radim zabranjene stvari. Dva različita svijeta, a braća blizanci. Sve nezadovoljniji svojim životom, izgubio sam smisao života. Često sam sebi postavljao pitanja, zašto si stvoren, koja je svrha tvoga života? Dugo sam lutao, dugo sam bio izgubljen. Morao sam nešto promijeniti. Nisam mogao da živim svojim nesretnim životom. Odlučim da počnem pratiti našeg daiju Elvedina Pezića. Svakim danom sam se sve više upoznavao sa našom vjerom. Kako je vrijeme odmicalo, prestao sam da radim zabranjene stvari. Sve više sam čitao i istraživao o našoj vjeri, a sve manje grijeha činio. Kada je došao ramazan 2019., čvrsto odlučih ispostiti cijeli ramazan. Postio sam, ali nisam klanjao. Onda me je brat upitao koja je svrha tvog posta ako nisi predan Allahu.

Jednog dana ramazana pogledam video našeg šejha Elvedina na temu Dženneta i Džehennema, gdje je on spomenuo da posebnu skupini ljudi čeka poseban hlad u Džennetu, a to je omladina koja je svoju mladost provela u ibadetu i na pravom putu. To je ostavilo toliki utisak na mene da sam počeo da klanjam. Velikim dijelom zaslužni za moj povratak islamu su moj brat i šejh Elvedin. Počeo sam da klanjam, da osjećam slast namaza. Dok sam klanjao, osjećao sam povezanost sa svojim Gospodarom. Činio sam tevbu svaki dan, kajao se zbog svih počinjenih grijeha i ostavio ih iza sebe. Poslije ramazana nastavio sam da klanjam i da ne propuštam nijedan namaz. Kako je vrijeme odmicalo, dobio sam odgovor na svoja pitanja: Koja je svrha tvog života? Zašto sam stvoren?

Dunjaluk je prolazan, a onaj svijet je vječan. Moj život je krenuo nabolje, osjećao sam se ispunjenim. Shvatio sam da ću umrijeti kad Gospodar odredi. Bojao sam se smrti, a sada jedva čekam susret sa Gospodarom. Trudim se da svakim novim danom budem bolji musliman nego jučer. Nakon povratka na pravi put, došle su i osude od moje familije. Zašto klanjaš svaki dan? Zašto više ne piješ alkohol? Zašto ne radiš haram stvari? Jesi li to vehabija postao? Ja se na sve to nisam obazirao, nastavio sam svojim životom na pravom putu. Međutim, svakim danom, svakom novom prilikom provlačio sam familiji kroz uši da ćemo svi umrijeti, pitao ih da li smiju stati pred svog Gospodara. Većina nije mogla dati odgovor na to pitanje. Počeo sam redovno ići u džamiju, živjeti po sunnetu.

Vremenom je moja familija shvatila da sam ustrajan i da me ne mogu odvratiti sa pravog puta. Evo, hvala Bogu, sad će dvije godine otkako sam na pravom putu, a moja familija koja me je pokušala odvratiti sa pravog puta, počela je da hodi mojim stopama. Mnogi od njih su prestali da rade haram stvari, a neke sam, hvala Bogu, motivisao da se vrate svom Gospodaru. Prije dvije godine, dok sam išao u goste svojoj rodbini, bio sam dočekan sa flašom na stolu, subhanallah, a danas me čekaju sa serdžadom, da klanjamo džematile i da ja predvodim namaz. Neke čak i učim da klanjaju. Hvala Allahu za sve, što me uputio na pravi put. Molim Gospodara svih svjetova da mi oprosti grijehe i sastavi me sa mojim bratom u posebnom hladu u Džennetu.

Brat M. T.