“Šta gledaš te vehabije, hoćeš terorista da postaneš?”

Hvala Uzvišenom Gospodaru, Koji me vratio ovoj veličanstvenoj vjeri. Moj povratak Allahu vezan je za dugi niz događaja u društvu, koji mi je ukazao na to da Gospodar od mene želi nešto drugo. Kao dječak, odrastao sam bez vjerskog odgoja (pretjeranog). Živio sam u porodici sa majkom, ocem i dvije sestre. Njih nikada nije zanimala vjera. Barem to nisu pokazivali, niti su praktikovali vjeru. U porodici je vladao standardan život agnostika, pričalo se o izlascima, o poslovima, o problemima u porodici, bilo je svega, ali se o vjeri nije pričalo. Majka me je naučila nekoliko osnovnih sura – El-Ihlas, En-Nas i El-Felek, i salavat sam znao, ali nikada nisam znao za šta to učimo niti bilo šta slično.

Kroz osnovnu školu, sve do osmog razreda družio sam se sa društvom, koje mi je nanijelo depresiju koja traje već godinama. Družio sam se sa osobama koje su psovale Allaha, džamije, poslanike i slično. Mangupi, a ja, kao klasično dijete, htio sam da se dokažem u društvu, pa sam činio isto. Tri godine. Tri godine pune je to trajalo, i bio sam im zanimljiv dok se nisam malo preispitao. Družio sam se sa nekim kojem je svaka druga riječ bila psovka svetinja i sličnih stvari, i to mi nije smetalo, jer sam bio odvojen od vjere, na maksimalnom nivou.

Krajem osmog razreda, počeo sam da se razdvajam, tj. druge osobe u razredu počele su da me ogovaraju i da smišljaju laži protiv mene, tako da sa tim drugom više nisam imao ništa. Niti mi je bio prijatelj, niti brat, bio je samo poznanik. Kada sam to shvatio, nakon dva mjeseca prijatelj iz te grupe, inače praktičar vjere, to je posmatrao i prenio meni. Zahvalan sam mu na tome do neba. To je bilo krajem godine, zima, ja sam dolazio u školu i odlazio kući sam. Izbjegavao sam društvo i sjedio sam sa drugom kojeg su svi odbacili, zbog čega je on bio potišten.

Kada se završilo prvo polugodište, januar 2018., početak godine, ležao sam u krevetu i gledao u plafon, jer sam pao u tešku depresiju nakon onoga što mi je prijatelj rekao šta su govorili za mene. Razmišljao sam o tome što sam čuo. I dok su suze lile niz lice, listao sam YouTube. Naiđem na predavanje Elvedina Pezića “5 minuta koje ti mogu promijeniti život”, pogledao sam i jecao sam do zore, nisam mogao da zaspim, jer sam shvatio šta sam radio tri godine. Psovao sam Uzvišenog Allaha, a On me je odvojio od njih, da bi me približio Sebi. Tu noć nisam spavao. Sutradan navečer, opet ista situacija, samo u blažem obliku. Pregledao sam preko deset predavanja Elvedina Pezića, Safeta Kuduzovića, Hajrudina Ahmetovića.

Iz tih predavanja naučio sam o vjeri ono što nisam naučio za svojih četrnaest godina do tada. Početkom februara, sestra, tek udata, nekih godinu-dvije, trebala je da rodi djevojčicu, a živjela je i živi i sad sa mužem u Americi, i majka je otišla kod nje, a ja sam počeo da praktikujem vjeru. Klanjao sam namaze koje sam stigao. Obično sam stizao sabah, podne i jaciju, a akšam i ikindiju nisam mogao zbog škole, a bilo mi je malo teško, mislio sam šta će okolina reći, čuj ja sad klanjam, a znaju me svi kakav sam bio i tako dalje. Počeo sam čitati Kur’an, prijevod, prije škole bih pročitao dvije-tri stranice i zatvorio. Otac me nije kritizirao zbog toga, ali me je malo ismijavao na neki način, šta god bih ja spomenuo, on bi to okrenuo na neki svoj fazon.

Nakon mjesec i nešto više prestao sam praktikovati vjeru, ali nisam se vraćao onome što sam činio, od toga sam se liječio, jer je to bolest zaista, molim Allaha da sačuva svakog od toga. Prošla je i osnovna škola, kada sam se vratio vjeri bio je već skoro kraj devetog razreda. Kada sam krenuo u srednju školu, od džeparca bih davao dio sadaku, a Allah mi je to na čudan način vraćao, ali Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji.

Sada, protekli ramazan, razmišljao sam o vjeri na drugačiji način. Prva tri dana ramazana propustio sam post, četvrti dan sam zapostio. Klanjao sam sve osim jacije, jer sam poslije iftara zaspao do jacije, ali sam prespavao sve. Od četvrtog dana počeo sam klanjati sve namaze. Nastavio sam da gledam Pezića, a Pezića i Kuduzovića sam pratio sve vrijeme, iako nisam praktikovao vjeru, dijelio sam njihove objave sa bismillom, možda čudno zvuči, ali kod Allaha je svako djelo vrijedno. Otac me vidio da sam gledao video Pezića, pa je počeo da mi govori: “Šta gledaš te vehabije? Hoćeš terorista da postaneš?”, onda je počeo da kritikuje i moju majku za to, ali ja se nisam obazirao.

Nekoliko mjeseci poslije ramazana, shvatio je da od svog vrijeđanja i deranja nema ništa, pa je popustio. Sada, uskoro će osam mjeseci kako nisam prekidao praktikovanje vjere, moja duša nikad nije bila zadovoljnija, iako me ponekad zaboli srce zbog onoga što sam činio. Allah može oprostiti meni, ali ja to sebi ne mogu oprostiti, šta sam činio radi društva, kojeg danas nema. Allah da vas sačuva i nagradi.

Brat B. M.