Radio sam operaciju djetetu od 2,5 godine. U osam sahati smo počeli operaciju. U pola tri navečer, koliko je to, 12+4=16, 18, 18,5 sahati, a ja oko njega. Još uvijek mu je pritisak nizak, još uvijek mu je stanje kritično, temperatura vrlo niska. Krvni pritisak je negdje 40 ili 30, puls slab, umorio sam se pa sam rekao kolegi da odmaknemo svoje ruke. Mi smo svoje odradili, 18 sahati smo s njim, Allah mu nije propisao da živi. Ako mu srce stane ne radite masažu srca, gotovo je.

 

Otišao sam u sobu za reanimaciju, a u glavi mi je samo Umm Muhammed. Idem kući da jedem ono što je ona spremila. Allah joj se smilovao, njoj i njenim roditeljima. Molim Allaha da joj oprosti, i svakoj ženi poput nje, koja služi svome mužu kao što je ona meni služila. U glavi mi je da je to sve gotovo i završeno. U glavi mi je samo riža, meso i prije svega Umm Muhammed. Uzeo sam za vrata u želji da izađem. Ovaj moj bolesnik je na krevetu broj 10. Imamo 6 kreveta, 7, 8, 9. U obliku slov L. On je zadnji. Na krevetu broj 1 je moj bolesnik također, curica od 4 godine. Dva sahata je navečer, ili možda čak 3.

 

Držim za vrata sobe želeći izaći kad žena povika: “Doktore, kćerkica mi nije zaspala, prouči joj rukju.” Rekao sam “šta?” Kaže: “Prouči joj rukju.” Rekao sam “šta?” Opet će: “Prouči joj rukju prije nego odeš kući.” Okrenem se 180 stepeni i odem do onog djeteta. Zaboravio sam jedan uzrok izliječenja. Sve uzroke sam poduzeo osim ovoga. Otišao sam do njega i stavio ovu desnu ruku, moj Gospodar će me za to pitati, na njegovu ranu. A Allah me je nadahnuo tom dovom: “Molim Allaha Veličanstvenoga, Gospodara Arša velikog i veličanstvenog, da te izliječi.”

 

Ni peti put nisam ovo rekao a pritisak već 100, sa sedmim izgovorom bilo je 120. Stvari su se promjenile. Sjeo sam. Gledam temperatura se diže i dolazi u normalu, pomislih: sada će se pomokriti. Pa je mokrio. Bolničar mi kaže: “Doktore, mokrača teče ko rijeka.” Ko ga je oživio? Ko je uzrok? Ovaj Kur’an i Njegov, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.