Težak li je tuđi hakk…

Naš govor, kao i sve drugo, može nas odvesti u Džennet ili Džehennem. Naš govor može biti sebeb naših dobrih dijela, a može biti i sebeb naših loših dijela i tuđeg hakka. Inače, ljudi olahko pričaju. Možda se jezikom i najviše griješi. Većina ljudi smatra da sve što pređe preko jezika je sitno… Često kada čujem ili pročitam neki komentar, ne mogu shvatiti kako ljudi sebi tako lahko daju za pravo da osuđuju drugog, vrijeđaju, potvaraju ili napadaju. Jezik je mač sa dvije oštrice. Može da bude mehlem ali može i da ubija. Ne čovjeka, već njegovu dušu. Ali najviše od svega jezik ubija onog ko ga za zlo koristi.

„A spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe.“ (sura Fatir, 43)

Ljudi pričaju i ono što znaju, i ono što ne znaju. Često prenose tuđe riječi, a dosta je čovjeku grijeha da prepričava samo ono što je čuo ili vidio. Nekako, te riječi „lete“ s jezika tako nemarno, kao da nikada neće doći Dan u kojem će se sve znati, u kojem će sve izaći na vidjelo. Svjedokom smo gotov svakodnevnog uznemiravanja, prozivanja, ogovaranja ili potvaranja nekoga. A zamislimo Dan suda u kojem ništa neće biti skriveno! Hakk (istina) će se jasno pokazati i niko je neće moći ni pobiti, ni sakriti. Onaj koji će ljudima suditi je Sudija Najpravedniji, prisutan u svakom momentu ljudskih života. Pa kako od Njega nešto sakriti?

O težini ovog grijeha Allah dž.š. na više mijesta govori u Kur’anu.

„Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno.“ (sura An- Nur, 15)

„A onaj ko kakav prijestup ili grijeh počini pa time nedužna čovjeka potvori – natovario je na sebe i kletvu i grijeh očiti.“ (sura An- Nisa, 112)
______________________

Želim podijeliti sa vama jednu poučnu priču. Čudoh je od naše čestite  nane. Pričala mi je kako je u mladosti doživjela dvije neprijatnosti: potvoru i nazivanje pogrdnim imenom (koje ona nije voljela). Naime, udala se za svog muža, najmlađeg u porodici koja je brojala deset sinova. On je ostao kao mali siroče bez oca, te su ga braća tokom podjele imovine zakinula. Jednom je tako bio njen djever prisutan dok se vodila rasprava oko imetka i nepravedene podjele. Neni je bilo žao muža, pa je stala u njegovu odbranu. Tada joj je djever rekao jako ružne riječi koje su udarile direktno na njen moral. Izustio je pravu potvoru. Neni je to bilo mnogo teško. Poslije se to kao i zaboravilo, vrijeme prošlo. Njen djever je umro. Nije prošlo dugo, ona ga je vidjela u snu, ali kako kaže kao na javi. Došao je da joj traži halal, jer zbog njegove nepravde prema njoj- on ima teški azab u kaburu koji ne može podnositi. Nena mu nije halalila. Nije mogla. I vidjela ga je sa tugom na licu kako odlazi.

Drugi čovjek koji je imao običaj da je naziva nadimkom koji ona ne voli bio je njen zet. Kada je umro, i njega je vidjela u snu. Došao je da joj traži halal. Nana mu je halalila. I vidjela je u snu radostan osmijeh na njegovom licu. Kaže da je čak i ustala da ga isprati na vrata, a to ustajanje ju je probudilo iz sna.

Obje priče su ibret. Možda opomena svima nama. Da ćemo snositi posljedice zbog onoga što naš jezik priča.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao u jednom hadisu da nije pravi vjernik onaj  od čijeg jezika i ruku nisu mirni drugi.

U drugom hadisu je garantovao Džennet onom ko mu garantuje za svoj jezik i spolni organ. Razmislimo… Možda mnogo dobra gubimo upravo jezikom. Možda ćemo, otplaćujući tuđi hakk na Danu suda, ostati bez mnogih dobrih dijela…

Halima Lj.