Imala sam osjećaj da me je Allah napustio

Do moje dvadeset druge godine svega je bilo. Majka je dobila psihički poremećaj čim me je rodila, tako da nikada nisam osjetila tu majčinsku ljubav o kojoj svi pričaju. Ona se samo brinula o bratu i sestri i uvijek mi je govorila da sam ja za sve kriva. Kao dijete, nisam znala šta priča, ali sada mi je sve jasno. Otac je više čovjek agresivne prirode, cijeli život me kritikovao, vikao, za svaku sitnicu i problem koji brat sestra naprave “ja dobijem po ušima”. Otac je majku varao godinama i dan-danas to radi.

Majka je od nas otišla nekoliko puta i dok je ona bila odsutna, ja sam bila primorana da se brinem o bratu, sestri i svemu, tj. sa deset godina i tako do trinaeste godine. Majka se pokušala ubiti četiri puta, sve sam to svojim očima gledala, na kraju sam je posjećivala u psihijatrijskoj klinici. Dok je ona bila u bolnici, kod nas u kući je bilo svakodnevno terorisanje. Otac dođe sa posla i počne bacati stvari, prosipati hranu šta god da napravim, a isto to je radio i mojoj majci. Svaki dan sam bila u strahu šta će mi danas prosuti, bacati, pošto je obavezu da se brinem o kući ostavio meni, a brat i sestra nisu morali ništa raditi, najbolje rečeno ja sam sa devet godina morala mijenjati njegovu suprugu, svake večeri do tri sata slušala sam njegove probleme, raspravljala o finansijskim problemima, sve dok su brat i sestra spavali.

Dok sam kroz sve to prolazila, imala sam i svojih zdravstvenih problema, prvo problem za stomakom, poslije toga sa očima, pa sa sinusima i na kraju kod psihologa. Pet godina su me djeca šikanirala zbog mojih problema sa očima. Kada sam se ocu obratila za svoj problem, a tada sam imala devet godina, samo mi je rekao: “Odrasla si, brini se o sebi, sve moraš sama.” Od tada pa dosad sve i sama rješavam. U međuvremenu, otac je izmijenjao ljubavnica kao čarapa, pa evo i sada dok ovaj tekst pišem, on ima neku novu. Uglavnom, on će odgovarati Allahu za svoj blud, a ne ja, moje je da budem pokorna Allahu.

Dok sam prolazila kroz sva ta iskušenja, osjećala sam u sebi duboku frustraciju, mržnju u smislu što ovo meni Allah daje, a tek sam dijete, i nisam bila toliko privržena vjeri kao sada. Jedno vrijeme samo sam izlazila s muškarcima, izlasci u grad, pisanja, kratka i uska odjeća, najbolje rečeno nisam bila u doticaju s vjerom jedno vrijeme. Takav život bez Allaha je isprazan, ne daj Bože nikad više da osjetim takvu ispraznost. Kada sam prestala klanjati i odala se griješenju, imala sam osjećaj da me je Allah napustio. Od svega onoga što sam proživjela, najgori trenutak je bio kada sam mislila da je me Allah napustio i ništa se ne može porediti s tim, taj osjećaj bespomoćnosti, ispraznosti, nemaš vjere, oslonca. Ne daj Bože da ikad više takvo nešto osjetim. Eto, takav je život bez vjere, bez Allaha, bespomoćan, isprazan i beznadežan.
_________________

Na fakultetu sam se ponovo vratila vjeri i to baš vjeri:

* hidžab,

* zikr svako jutro i veče, klanjati svaki namaz, nafile, noćni namazi,

* učiti arapski jezik, čitati zbirke hadisa, sira, predavanja daija slušati svaki dan, Kur’an svaki dan,

*sadaka

*nema muzike (ako neko ima problem da se odvikne, neka posluša “Omar Hisham Al Arabi” pogotovo sura Er-Rahman, iskreno prelijepo učenje Kur’ana, ljepše nego bilo koja pjesma),

*nema šminkanja, sređivanja po sat vremena, nema pisanja sa muškarcima, nema muškaraca u društvu, a pogotovo nema izlazaka (sama sebi kažem “ne dao ti Bog da odgovoriš na poruku nekom muškarcu);

*nema “šerijatskih veza” jer veza je ljubav u ime šejtana, a brak (mislim na onaj bez prethodne veze) je ljubav u ime Allaha.

Prošlo je već pet godina kako praktikujem, hvala Allahu, sve ono što sam sebi zacrtala i naravno to nije sve, idemo dalje, mogu i bolje. Treba mi još više vjere i znanja o vjeri. Dok smo živi, trebamo stremiti ka znanju, tj. primjeni znanja, jer ono je beskorisno ako se ne primijeni.

________________

Znam, svi kažu što si veći vjernik, veća su iskušenja i to je istina. Dok sam se posvećivala vjeri, dobila sam ogromna iskušenja, ali ovaj put u svom životu, ne više u vezi sa mojim roditeljima, čak sam spala na to da sam izgubila godinu na fakultetu i nekoliko prijateljica, jedan biznis na kojem sam mukotrpno radila i izgubila godinu zbog njega, sve je to palo u vodu. Svašta sam proživjela, izgubila, ali nikad mi život nije bio ljepši i lakši kao sa vjerom, jer ne samo da sam počela napredovati u vjerskom smislu nego i u dunjalučkom. Svaki put kada popravim i povećam svoju vjeru, Allah mi dadne puno nafake u dunjalučkim stvarima.

Sada kada molim Allaha za nešto, dove mi se puno brže uslišavaju nego prije i to vam ne mogu opisati. Sve što sam ostavila u ime Allaha, one harame, grijehe, On mi je to nadoknadio stvarima koje su sto puta bolje, sve mi je to nadomjestio stvarima koje su korisne za moj život. Prije sam žalila za svojom prošlošću, sada sam neopisivo zahvalna na svemu što sam proživjela, jer danas ne bih bila ono što jesam i ne bih težila vjeri niti nauci. Vrijeme više ne provodim u glupostima, ne hodam kroz život kao muha bez glave, imam tačno zacrtane ciljeve koje ću, inšallah, ostvariti. Vjera mi je dala svrhu, cilj i ahiretski i dunjalučki.

Nema ljepšeg života kao onog sa vjerom. Svi misle da, ako se posvete vjeri, neće imati dunjalučke nafake. Eh, upravo zato što sam se posvetila vjeri dobila sam još više dunjalučke nafake. Jedno sam shvatila: moj život je moja odgovornost, ničija više. Znam da većina mladih čeka svoju pravu ljubav, supruga ili suprugu koji će popraviti njihovu vjeru i sve će onda biti divno, krasno, bajno… E pa neće, jer niko se ni zbog koga ne mijenja, svako se mijenja isključivo zbog sebe.

 Na Sudnjem danu svi ćemo odgovarati za sebe, svi će samo sebe, svoja djela i grijehe gledati, pa šta mislimo tad reći  Allahu: “Nisam bio u vjeri jer sam čekao pravu vjernicu da me popravi ili čekala sam pravog vjernika da me nauči”. Znamo onda šta slijedi, zar ćemo cijeli život nešto čekati?  U Kur’anu se kaže: “Allah neće popraviti stanje jednog naroda dok se taj narod prvo ne popravi”. Do nas je da se mi prvi popravimo. Ko napravi jedan korak prema Allahu, On napravi deset koraka prema njemu.

Toliko sam Allahu zahvalna na svojoj teškoj prošlosti jer upravo mi je ta prošlost pomogla da se izgradim kao ličnost u što bolju verziju sebe, da još kao dijete shvatim da život nije med i mlijeko, te da preuzmem odgovornost za svoj život. Nekad Allah dadne tešku prošlost da od nas napravi jaku ličnost. Možda je Allah upravo svima nama dao ta neka iskušenja da bi nas dobro “isprala” da bismo na Sudnjem danu došli pred Njega čisti bez grijeha, te da nam On kaže: “Idi, robe moj, oprostio sam ti!” Neko će do Dženneta možda putem iskušenja, sve ima svoju svrhu, svakome je Allah odredio na koji će način stići do Dženneta.

Jedna preporuka za kraj: neko mi je prije nekoliko godina dao ovu knjigu (da Allah nagradi tu osobu) da pročitam i promijenila je moj pogled na život i na ahiret, neka je svako pročita: “Povratak – Halit Ertugrul”. Knjiga je bazirana na istinitom događaju i posebno je preporučujem mlađoj populaciji, i onome ko je u potrazi za vjerom i svrhom života.

Sestra A. P.