Konačno se moje srce smirilo

Moje uvjerenje u postojanje Allaha kao Gospodara svega što postoji niko nije mogao poljuljati nikakvim komentarima. Odmalena sam vjerovala čvrsto u srcu, čitala i slušala o vjeri od starijih, imala svoj primjerak Kur’ana u regalu, imala uvijek neku dužu i širu odjeću i mahramu i uopće cijelog života se trudila da ne pređem neke principe koje sam sebi postavila. Kao i većina ljudi, i ja sam sebe smatrala muslimankom po vjerskom ubjeđenju iako nikad nisam Allahu pala na sedždu, povremeno sam postila, naučila Fatihu, pokoju kratku suru i dovu, i to je tako trajalo dvadesetak godina.

Te godine uselila sam se u svoju kuću nakon niza selidbi, godina štednje, kredita, odricanja svih uživanja dunjalučkih i uslijed silne trke nisam ni primijetila da sam trudna. Saznat ću tek kad je trudnoća završila. Patila sam nekoliko mjeseci i umirila svoje srce lagodnim životom sa svojim mužem i sinom. Dvije godine poslije slična situacija, za trudnoću saznajem malo prije nego što je završila spontanim pobačajem, po nalazima krvi (a Allah najbolje zna) blizanačka trudnoća. Mom očaju nije bilo kraja, a samo Allah zna koliko je dunjaluk tada postao beznačajan u mojim očima i koliko sam, prvi put u životu, postala svjesna da nešto što voliš možeš vrlo lahko izgubiti u trenutku. Sjećam se svoje drage komšinice koje me tješila da je sve što se dešava iskušenje od Allaha i mog odgovora da je mene Allah zaboravio. Bila sam ljuta na Allaha, na ljude, na cijeli svijet, a moje srce bilo je prazno, bez trunke emocije i kajanja zbog takvog razmišljanja.

Ramazan prošle godine dočekujem u svom depresivnom raspoloženju, jednako očajna i ljuta na svoju sudbinu, ne vidim brojne blagodati kojima sam okružena. Muž će da posti, sin je na nekoliko mjeseci prije krenuo u mekteb i uči namaz. U drugoj polovini ramazana sin me zamolio da mu objasnim i praktično pokažem neke nejasnoće oko namaza. Iskritikovao me i postidio posve kad sam mu rekla da ne znam i neka pita babu kad dođe s posla. Tri noći zaredom sanjam san u kojem mi neki glas prijeti da sam jako nezahvalna i da mi je najpreče da se vratim Allahu. Nakon dvadeset godina uzimam onaj svoj primjerak Kur’ana i odlučim pročitati prijevod do kraja, eto onako iz znatiželje. Pročitala sam ga plačući za manje od sedmicu dana, hvatajući svaki slobodan trenutak za čitanje, a moje misli i srce su se smirili i sagledali život iz druge perspektive. Sada sam ja molila sina, muža, pa čak i onu komšinicu, da mi objasne namaz i pokažu kako da se propisno obučem za namaz.

Naučila sam klanjati za tri dana, papiri su mi služili samo za neke dove koje nisam mogla brzo zapamtiti. Moja prva sedžda trajala je dvadeset minuta i samo Allah zna koliko je tu stalo suza, gorčine i kajanja. Nakon mog prvog namaza, bilo me stid kratkih rukava i uskih pantalona, pa sam i svoju odjeću ubrzo zamijenila nekim starim košuljama i dugim suknjama u kojima nisam znala ni hodati. Ni mahramu nisam znala svezati pa mi se često u namazu dešavalo da se pomjeri, odveže ali ja od namaza, hvala Allahu, nisam više odustala. O pokrivanju nisam razmišljala puno, kupila sam sebi tri haljine i tri mahrame samo da imam u čemu klanjati.

Tek što sam uspostavila namaz, slijedi novo iskušenje. Moja nana, moja druga mati, za sedam dana od prilično vitalne starice dolazi do bolničkog kreveta. Sve moje dove bile su upućene za njeno ozdravljenje, međutim, Allahovom voljom, nana je preselila pred sabah onu noć kad sam je u bolnici posjetila posljednji put. I opet bih cijeli dunjaluk dala da ne izgubim ono što volim i uzalud, Njegova volja i određenje su iznad svega. I tako svjesna da smrt ne čeka, odlučim se pokriti, ali problem mi i dalje predstavlja to što mahrama spada s moje glave, guši me pod vratom, čupa me kosa ispod nje i slično. Hvala Allahu, pa onda i mojoj prijateljici koja mi je, dva mjeseca kasnije, poklonila mahramu koja se samo navuče na glavu i koja je konačno odgovarala mojim zahtjevima. Kupila sam još takvih mahrama i povremeno izlazila tako po dvorištu, sjedila u kući tako odjevena, čekala da li će mi nešto zasmetati i, hvala Allahu, ubrzo poslije toga svaki moj izlazak iz kuće bio je s mahramom, počela sam osjećati isti onaj stid bez mahrame kao i sa majicama i pantalonama.

Moja tuga i očaj još su se povremeno javljali i dovila sam Allahu samo da mi ukloni taj osjećaj nezadovoljstva. Nekoliko mjeseci kasnije sasvim slučajno na internetu mi izlazi oglas za učenje sufare i zbog viška slobodnog vremena odlučim pokušati naučiti pa koliko uspijem. Kasnije se priključujem ženskom udruženju gdje učim tedžvid i nastavljam dalje na svom usavršavanju čitanja  Kur’ana.

Konačno se moje srce smirilo, moja tuga nestala, moja duša postala zadovoljna i ispunjena, kao da joj je čitavog života nešto nedostajalo. I doista jeste, nedostajala je svijest o svrsi ovog prolaznog života. Hvala Allahu, Gospodaru svega, na uputi, hvala Mu na svijesti da su iskušenja koja nas vrate Njemu zapravo blagodat.

Sestra A. H.