Na silu su mi htjeli skinuti hidžab

Svoju priču, ispunjenu bolom i tugom, ispričat ću na sajtu profesora Amra Halida: Ja sam djevojka dvadesetih godina života. Jedinica sam, roditelji nemaju više djece. Još od djetinjstva sam živjela raskošnim životom. Studirala sam u stranim školama. Nismo prakticirali govoriti arapskim jezikom-jezikom Kur’ana. Čak ni u kući porodica nije govorila arapskim, ne znam zašto. Majka moga oca je amerikanka, i ona ga nije učila arapskom jeziku, ali mu je otac arap. Od djetinjstva sam…

odbijana od našeg jezika. Ovaj okrutni zakon se sprovodio nada mnom. Djevojčica je porasla i vidjela da njeni rođaci govore jezikom koji ne razumije. Sinovi i kćeri mojih amidža su se ismijavali sa mnom, jer nisam mogla razgovarati poput njih. Rastužila sam se i zatražila ocu da me nauči arapskom. Nakon malo neprijatnosti i negodovanja, prihvatio je moj zahtjev, ali uz opasku da djed, nena i majka ne trebaju znati. I stvarno, počela sam učiti pred učiteljicom. Trudila sam se učiti na putu spoznaje vjere o kojoj me niko iz porodice nije učio.

Moja porodica je u potpunosti živjela zapadnjačkim životom. Nisu poznavali ništa o vjeri, niti interesirali na bilo čemu vezanom za vjeru. Kada bi ušao u našu kuću, osjetio bi se kao u nekom stranom domu, a sve zbog alkohola, bestidne odjeće i zabava koje srde Allaha i Poslanika, s.a.v.s.. Zašto to čine? Zato što u ovoj civilizaciji i naprednom društvu vidiš muškarce kako uzimaju žene i s njima igraju do kraja noći, kao da gledaš jedan od onih bestidnih zapadnjačkih filmova.

Sve ovo se dešavalo pred mojim očima i svi su me hrabrili da činim ono što drugi čine kako bih bila savremena. Istine islama su mi se polahko počele bistriti. Šta Allah želi od mene? Želi da ga obožavam riječima i djelima. Počela sam im predstavljati veliku opasnost. Uporno od njih tražim da ostavimo loša djela. Razni glasovi su se počeli uzdizati da, na sve načine, ušutkaju glas istine. Doživjela sam veliki neuspjeh, ali nisam pala u očaj, jer nam Uzvišeni zabranjuje očaj i gubljenej nade.

S učiteljicom arapskog jezika sam otišla na pijacu. Kupila sam hidžab i Mushaf i otišle smo njenoj kući. Podučila me je kako uzeti abdest i klanjati namaz, što moji ukućani nisu znali, jer su živjeli životom lišenim svakog dobra, namaza, posta, zekata ili hadža.

Kako odgajaju kćerku na ovako loš način? Zbog čega postoje? Samo radi posla, jela, sijela i uživanja… Jesu li zog toga stvoreni? Da, njihov je život bez ikakvih vrijednosti i morala. Ali, ja puno zahvaljujem Allahu što me je, iz Svoje blagodati i plemenitosti, uputi na Pravi put i Sebi me vratio,jer sam odbijala učestvovati u zlu. Isto tako, ne želim srditi Gospodara, jer Ga neizmjerno volim. Prakticirala sam namaz, nosila hidžab i učila Kur’an, iako sam imala problema zbog slabih izgovora arapskog jezika.

Dogodila mi se nesreća koju nisam očekivala. Porodica se žestoko protivila mom hidžabu, skinuli su mi ga silom. Rekli su: “Ako te vidimo ponovo u ovoj konzervativnoj i zaostaloj odjeći, ne očekuj dobro!“ Nisam prihvatila njihove zahtjeve, ustrajala sam u hidžabu. Otac mi je zaprijetio da će me, ukoliko nastavim nositi hidžab ,poslati u zemlju njegove majke da tamo nastavim školovanje. Tamo ću biti sama, neću imati nikoga uz sebe. Nisam prihvatila njihove zahtjeve. Prestala sam uzimati jelo i piće ne bi li se sažalili i ostavili me da radim ono s čime su zadovoljni Gospodar i Poslanik. Ali, otac nije posustao ni jednog trena, žrtvovao me je i poslao u zemlju nevjerstva, grijeha i nemorala. Tamo me je poslao ne bih li zapala u devijacije i grijehe koji su u suprotnosti sa islamom. No, uz mene je bio moj Gospodar. On me nije napustio kao što me je porodica ostavila. Bio je uz mene i pomagao mi.

Požurila sam u najbliži islamski centar u tom mjestu. Tamo sam razgovarala s nekim nadležnim osobama. Zahvalili su Allahu što sam ih se sjetila. Predala sam im zahtjev za pomoć i nikada mi je nisu uskratili. Ugostio me je čovjek koji je imao kćerku moga uzrasta. Rekao mi je da će mi ona biti kao sestra, pomagati mi i učiti vjeri.

Počelo je moje novo imansko putovanje. Srce mi je ispunjeno ljubavlju prema Allahu. Sjećam se da sam slušala Amra Halida kako priča o ashabu Zul-Bedžadejnu, koji je sve žrtvovao na Allahovom putu. Puno sam plakala, jer ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., mnogo volio, posvjedočio njegovu vjeru i ljubav prema Allahu i Poslaniku i da je puno učio Kur’an. Nadam se da ću i ja, uz Allahovu dozvolu, biti poput ovog ashaba.

Došla je i moja porodica. Kada su vidjeli da se i dalje držim vjere, poludjeli su. Uputili su mi bolne riječi. Otac je rekao: “Ako se ne vratiš na prijašnje stanje, ništa ti neću davati. Sve ću ti uskratiti!“ Rekla sam mu: “Radi šta hoćeš, ti možeš upravljati samo ovim životom. Radi šta god želiš, ja se nikada neću vratiti u džahilijet, ti dani su prošli. Sada živim najsretnije, najljepše i najdostojanstvenije dane života. To je sreća u kojoj nikada ranije nisam uživala. Nećeš mi uskratiti Allahovu blizinu ma šta uradio. Žrtvujem sve na Allahovom putu, da bi moj Gospodar bio zadovoljan i da bi me uveo u Džennet. Živim u skromnoj kući ovog starca. Molim te,oče, tebe i majku, da se vratite Allahu i pokajete Mu se istinskim pokajanjem prije nego li nastupi smrt.“

Ali, na žalost, nije me poslušao. Odbacio je moje riječi i otišao ne obazirući se. Ja i dalje živim kod ovog starca čuvajući vjeru i islamski identitet kojim se ponosim. I dalje nosim odjeću koju mi je Uzvišeni Allah naredio, klanjam postim i dajem sadaku. Borim se na Allahovom putu ne bih li stekla Njegovo zadovoljstvo i ljubav. Živim na vrhuncu sreće, jer kušam slast imana.