Htio sam da dođem do istine. Izgovorio sam jednu molitvu. Sjeo sam, zatvorio oči, sastavio sam ruke i rekao: “Dragi Bože, znam da postojiš. Znam da si Svemoćan i da možeš učiniti sve mogućim, jer ja istinski vjerujem u Tvoju vlast i moć. Ti možeš da mi ukažeš na Pravi put i Istinu. Tražim Tvoju beskrajnu mudrost i moć. Molim te, cijelim svojim srcem, tražim iskreno od Tebe pomoć. Molim te, pokaži mi da li je islam vjera za mene. Ili treba da se vratim onom što sam bio.”

 

Rekao sam, nažalost, i: “Testiraću te, uzeću Bibliju i Kur’an i staviti ih ispred sebe. Nasumično ću otvarati stranice tri puta. I prva stvar koju pročitam mora biti kristalno jasna poruka za mene. Da mi kaže: Ovo je istina! Ovo je put! Ovo treba da slijediš! Mora biti toliko jednostavno.”

 

Počeo sam sa Biblijom, jer sam bio kršten. Uzeo sam je i nasumično okrenuo stranicu. Nije to bila prva stranica, nego negdje po sredini. I na toj stranici nije pisalo ništa kristalno jasno. Morao sam da dešifrujem i pročitam cijelu stranicu kako bih shvatio o čemu se radi. Ovo nije bilo to što sam tražio. Htio sam nešto prosto, da mi kaže: “To je to!” Pa sam zatvorio Bibliju i opet je nasumično otvorio. Negdje po sredini, nekoliko stranica dalje. Bilo je potpuno nasumično. I ponovo nisam dobio odgovor. Ovo sam ponovio tri puta.Tri puta nisam dobio nikakav odgovor.

 

Sklonio sam knjigu sa strane i sada je bio red da dam Kur’anu šansu da mi da odgovor. Zatvorio sam oči i nasumično otvorio knjigu. I prva stvar… Prva stvar koju sam vidio bili su ajeti iz sure Hadž (22), ajet 54: “i da bi oni koji su znanjem obdareni  spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti.”

 

Pomislio sam, možda je ovo sličajnost. Bio sam u stanju poricanja. Zatvorio sam Kur’an i ponovo nasumično otvorio. Otvorio sam poglavlje 41, ajet 53: “Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?”

 

Da parafraziram… “Zar ti nisam pokazao dovoljno znakova, zar i dalje hoćeš da preispituješ ko je tvoj Gospodar?” Kao da mi ovaj drugi ajet odgovara na onaj prvi. Kao da se Bog obraća direktno meni. Osjetio sam jezu duž cijele kičme. Bio sam pomalo i uplašen. I u isto vrijeme i zapanjen rezultatom ovog testa. Odmah sam se izvinio i rekao da mi je žao što sam iskušavao svog Gospodara. “Možeš li mi oprostiti i učiniti me jednim od Tvojih vjernika?”

 

Bio je to neki neopisiv osjećaj, nalet suza koje dolaze iz dubine srca. Odjednom su svi moji zidovi popustili i osjetio sam Njegovo prisustvo. On je cijelo vrijeme bio tu… Nisam više mogao da poričem. Morao sam da učinim korak naprijed.