Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.

 

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Je li stekao iskrena prijatelja na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjeg daha. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu pređi namrli i za to ne prodaje svoje babovine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljube bosanski muslimani. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikog Allaha, pa ako zatreba on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru svoju žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje.

Bosanski musliman je skoro uvijek tih i sabran, govori malo a kad govori, pazi da ne rekne što, odlična čovjeka nedostojno…

 

Ja služim već 16 godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad čuo da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca… Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli… Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima bilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlađih putnika porječka se sa kondukterom i opsova mu Boga, a naš mu musliman mirno, ali ozbiljno rekne: „Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota! Velika sramota!

 

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da šta ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.

Muslimani više čuvstvuju nego umuju i za to su ozbiljni i zamišljeni… Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim riječi progovorili nijesu… To je tako zvani ćeif…Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje… Ako čovjek nešta učini, pa ga neko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu!“. Upitaš li ga, zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćeifu!“ pa mirna Bosna… Ćeif je ono što bismo mi rekli „Hoće mi se!“.

 

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju nema buke i vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.