Isa (Isus), a.s., poslan je sa vjerom monoteizma, kao i svi ostali Allahovi poslanici, vjerom koja poziva u Božiju jednoću. Međutim, današnje kršćansko učenje u suprotnosti je sa monoteističkom poslanicom. Kada se danas spomene kršćanstvo, prvo na što pomislimo jeste da je to  vjera trojstva, raspeća, iskupa i utjelovljenja. Pod “trojstvom”  podrazumijevaju “da se u jednom Bogu nalaze Otac, Sin i Sveti duh, dakle jedno biće čija su moć i slava jednaki”.

Kršćansko tumačenje ovoga fenomena jeste da je Božija jednoća stvarna, a tako i trojstvo, te je On uistinu jedan, a u isto vrijeme troje, tako da svaki od trojice ima specifične odlike koji drugi nema, ali su jedno biće, podjednaki u moći i slavi, nijedan u postojanju nije preduhitrio drugog!?? Ovakvo tumačenje “trojstva” pod kojim podrazumijevaju monoteizam, iako sam termin ukazuje na politeizam, nije uopće pojmljivo. Termin “trojstvo” nijednom se ne spominje ni u Starom ni u Novom zavjetu, već se pretpostavlja da je prvi koji je upotrijebio ovaj termin bio Tirtilijan u 2. stoljeću. Ovo ukazuje na to da su kršćani vjerovanje u trojstvo preuzeli od mnogobožačkih vjera koje su dominirale u to doba.

“O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi dostavio, i život mu dao; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite:’Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, slavljen neka je On, zar da ima dijete?!”(Kur’an sura En-Nisa)

”I kada meleki rekoše:’Merjema, Allah te raduje sinom koji je Riječju od Njega stvoren, čije je ime Mesih, Isa, sin Merjemin, ugledan i na ovom i na drugom svijetu i jedan od Allahu bliskih! On će govoriti ljudima i u kolijevci, i kao odrastao i jedan od dobrih!’ Ona reče:’Gospodaru moj, kako ću ja imati dijete kada me muškarac nije dodirnuo?!’ ‘Eto, tako’, reče, ‘Allah stvara što On hoće! Kada nešto odluči, On samo kaže:’Budi’, i to biva!”(Kur’an-sura Imran)

Pod “raspećem” kršćani podrazumijevaju razapnuće na drveni križ. Jevreji vjeruju da je Mesih, a.s., nevjernik, zbog čega su ga proganjali, te da je umro raspet na križu. Kršćani, također, vjeruju da je Mesih, a.s., umro raspet, pravdajući “raspeće” iskupom od grijeha koji je počinio njihov otac, Adem. a.s., tj. jelo sa zabranjenog drveta, te prelazak grijeha na njegovo potomstvo, što je prouzrokovalo Božiju ljutnju na njih, stoga je bila neophodna pojava posrednika koji će biti iskup za ovaj grijeh, te umrijeti na križu. Ovaj posrednik, izbavitelj, tvrde, mora da se odlikuje bezgrješnošću, te da to ne može biti niko do sin Božiji- koji je po njihovom vjerovanju ustvari Bog – za čije je iskupljenje od grijeha neophodno tijelo, tako da je ovo bio uzrok Božijeg utjelovljenja – a Allah je uzvišen od onoga što Mu pripisuju – u liku Isaa, a.s., te njegovog izlaska iz Merjeminog stomaka i na kraju smrti na križu kao iskupa za čovječanstvo.

U vezi s današnjim kršćanskim postavkama, nameću se sljedeća pitanja:

Prvo, s obzirom na to da je nepravedno da se kažnjava neko drugi mimo počinioca grijeha, kako da Mesih, a.s., bude kažnjen zbog Ademovog grijeha ili grijeha njegovog potomstva?

Drugo, kršćani vjeruju da je Mesih, a.s., Božiji sin, gdje je milost kojom je Bog obasuo Svoja stvorenja, a Svog “sina” prepustio patnji, poniženju i stravičnoj smrti?

Treće, po kršćanskom vjerovanju Mesih, a.s., je Božiji sin koji je ustvari Bog, biva ponižen raspećem – zar ima većeg nevjerstva do ovog?!
Kao što je raspeće nepojmljivo, tako je nepojmljivo i pitanje utjelovljenja jer ono znači da je Bog bio plod u utrobi Merjeme, razvijao se poput svih plodova u majčinim utrobama, prelazio iz etape u etapu, hranio se putem krvi, a zatim došao na svijet na način koji je svima poznat!

Svaki čovjek koji iole razmišlja ne može ostati ravnodušan prema ovako nečemu! S druge strane, njihove tvrdnje iziskuju odgovor na pitanje koje se samo nameće: Ko je upravljao svijetom dok je Bog bio u utrobi žene!? Utjelovljenje, ustvari, nije ništa do pravdanje za tzv. raspeće, a zatim iskup koji zagovaraju.

“Nevjernici su oni koji govore:’Bog je – Mesih, sin Merjemin!’ A Mesih je govorio:’O sinovi Israilovi, ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!’ Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a zulumćarima neće niko moći pomoći.”(Kur’an-sura El-Ma’ida)

Vrlo je važno ukazati na to da se cjelokupno kršćanstvo svodi na pitanje raspeća, te da pozivanje u kršćanstvo počiva na njemu, jer u njemu nema ništa što bi privlačilo pristalice do pitanje raspeća i iskupa za grijehe (prethodne i buduće).

Islamsko vjerovanje tvrdi da je Mesih, a.s., jedan od poslanika Izraelćanima, te da je pozivao u Božiju jednoću i dostavio Njegovu poslanicu. Došao je kao sljedbenik i upotpunitelj Musaovog, a.s., zakonika. Međutim, njegov narod ga je proglasio lašcem, namjeravali su da ga ubiju, ali Allah ga je spasio i uzdigao na nebo.

“Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici – a majka njegova je istinoljubiva bila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću.”(Kur’an-sura El-Ma’ida)

“On ga poučava knjizi i mudrosti, i Tevratu i Indžilu. I šalje ga kao poslanika sinovima Israilovim.”

“I zbog riječi njihovih:’Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika…’ A nisu ga ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su samo o tome u sumnji bili; i o tome nisu ništa pouzdano znali,samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar.”(Kur’an-sura En-nisa)

Imajući u vidu da se posljednja Božija poslanica, Kur`an, ne slaže sa današnjim kršćanskim učenjem, to ukazuje da je došlo do iskrivljenja u vjeri s kojom je došao Mesih, a.s. Svako ko izučava historiju Mesiha, a.s., njegovo pozivanje u vjeru, te njegove sljedbenike, naći će da je sami početak njegove poslanice naišao na progon i ugnjetavanje koje je trajalo nekoliko stoljeća. Sami kršćani tvrde da je nad njima vršen progon, prvo od strane jevreja, što je rezultiralo ubistvima i progonstvom Mesihovih sljedbenika u razne krajeve svijeta. Zatim, rimsko ugnjetavanje kršćana koje je trajalo dva stoljeća, tokom kojeg su kršćani trpjeli razne vrste ugnjetavanja i poniženja, tako da je puka optužba da je osoba kršćanin ponekad bila jak dokaz za izvršenje smrtne kazne nad tom osobom.

Ovo proganjanje predstavlja jedan od ključnih uzroka iskrivljenja Mesihove vjere, jer za stabilnost poslanice, njeno učvršćenje u ljudske duše, postupanje po njoj i omogućenje misionarima da je prošire među ljudima, neophodno je stanje sigurnosti i jaka potpora. Jer, u suprotnom će prethodna vjera nadjačati novu, obojiti je svojim bojama, a također će i protivnici vjere naći plodno tlo za širenje svojih ideja u toj vjeri.
S obzirom na to da je Mesih bio poslan Izraelćanima, zabranjivao je svojim sljedbenicima da odlaze u nejevrejske krajeve radi pozivanja u vjeru (Matejevo Jevanđelje 10/5). Međutim, kršsu to poslije prekršili te se uputili Rimljanima, Grcima, Perzijancima i drugim mnogobošcima. Također, s obzirom na to da je Mesihova poslanica bila isključivo upućena Izraelćanima, te stoga nije posjedovala svjetovna svojstva, kako bi nadvladala mnogobožačke vjere, mnogoboštvo je nadjačalo nju. Tako ćemo termin “trojstvo” naći kod Hindusa, starih Egipćana, Perzijanaca, Grka, Rimljana, Feničana i dr., a također i pitanje “iskupa i utjelovljenja” naći ćemo kod Hindusa.

“A oni koji o Allahu iznose laži i poslije toga, oni su, doista, nasilnici!”

Po knjizi “Dirasat fil-edjani el-jehudijje ven-nasranijje” autora  Su’uda el-Halefa

www.pozivistine.com