Kada sam počela obavljati namaz život mi je dobio smisao

Nisam osoba koja je bila podložna porocima kao što je to, nažalost, slučaj kod mnogih. Jednostavno nisam klanjala. Nisam naučena. U kući u kojoj živim nema duha islama. Ne klanja se, ne posti se, ne kolje se kurban. Jednostavno, nisu me odgojili da budem pokorna Gospodaru. Naravno, kako će me odgojiti ako su i oni sami nepokorni, da ih Milostivi uputi. Nažalost, ustrajavaju u grijehu, kocka, alkohol…

Kako sam išla u mekteb, znala sam da je to što moja porodica čini grijeh, ali nažalost to nije mnogo utjecalo na moj vjerski život, tj. nisam klanjala. Išla sam sve do 2012/2013. godine. Položila sam dvije hatme i prestala sam ići. Roditelji ne poste, ali sestra i ja postimo. Mi smo kradom sehurile, jer je post za naše roditelje “iživljavanje”, da ih Allah uputi. Nismo sve postile, bilo je to po nekoliko dana u ramazanu svake godine, ali nismo klanjale.

Krenula sam u srednju školu. Kada smo imali čas vjeronauke, profesorica je upitala ko je jutros klanjao sabah-namaz. Niko se nije javio, iako smo svi bili “muslimani”. Prošlo je nekoliko časova, a ja sam počela klanjati sabah-namaz. Klanjala sam samo taj dan kada bih imala vjeronauku da dignem ruku. To je bilo nekoliko puta i prestala sam.

Završila sam srednju školu i tada su počela iskušenja. Nakon nekih desetak dana od završetka škole, udarilo me je auto. Slomila sam nogu i ostale su, nažalost, traume. To je bilo u periodu ramazana, tako da je to prvi ramazan, otkako sam počela postiti, da nisam postila. U međuvremenu sam upisala fakultet. Četrdesetak dana nakon udesa, preminuo mi je djed, što me je još više dotuklo (znam da ćemo svi umrijeti, ali on mi je bio najveća podrška). Počeo je fakultet i ubrzo sam nakon toga saznala da mi je rodica oboljela od raka, hvala Gospodaru Koji joj je podario izlječenje. I kao šlag na kraju, umire mi devetnaestogodišnji rođak s kojim sam provela djetinjstvo.

Nakon njegove smrti, počinju još veći problemi sa mojim zdravljem. Saznajem da sam oboljela od hronične bolesti i da ću morati koristiti lijekove sve dok sam živa. Ubrzo nakon toga nastupio je ramazan. Kolegice su me počele zvati na iftare. Iako nisam postila (jer moram piti lijekove na prazan stomak) odazivala sam se na pozive. Ali kada bi one išle klanjati, ja bih ostajala sama jer nisam klanjala. Kada sam nakon nekog vremena otišla kući, pitali su me s kim se družim. Pokalazala sam im slike kolegica, od kojih je jedna bila pokrivena. Oni su me pitali koliko je plaćaju da bude “zamotana”. Meni je bilo toliko krivo zbog toga. Zamislite, osuđuju svoj narod zbog toga što slijedi svoju vjeru. Tada sam pred spavanje počela učiti sure, zikriti i doviti svome Gospodaru da me uputi na pravi put.

Nakon toga sam imala priliku da se nađem u društvu sestara koje su obavljale molitvu. Pitale su me da li želim da me nauče klanjati, na što sam odgovorila da znam, ali da ne klanjam. Razmišljala sam o tome te noći i shvatila da ne mogu u potpunosti kriviti roditelje što ne obavljam molitvu, jer mi je Svemogući podario razum da budem svjesna da nisam pokorna. I dalje sam molila Gospodara da me uputi na pravi put . To je trajalo nekoliko mjeseci.
_________

Korona. Izolacija. Mladim poznanicima to je teško palo jer nema izlazaka, druženja, ali za mene je tada počeo život. Bolji život. Ostajem sama u gradu u kojem studiram, 170 km od kuće. Nesanica. Znala sam, kada ne mogu spavati, razmišljati o svemu, jako često o ružnim stvarima. Do te noći, to jest zore, kada sam se abdestila i klanjala svoj sabah-namaz. Desetak dana sam klanjala samo njega, a onda je moj život dobio smisao.

Prvi put sam klanjala svih pet namaza i, hvala Milostivom na uputi, nisam prestala. Prvi put sam prepostila cijeli ramazan i klanjala teraviju. Prvi put sam klanjala noćni namaz. Prvi put sam klanjala duha-namaz. Hvala Gospodaru svih svjetova na prevelikoj milosti i uputi. Ramazan mi je bio poseban. To je prvi ramazan koji sam prepostila otkako postim i koristim lijekove. Nije bilo jednostavno, ali Gospodar je tu da olakša. I hvala Mu na tome.

I neka mi oprosti to što sam prva tri mjeseca klanjala u nepropisnoj odjeći, na jorganu, jer mi je sve bilo kod kuće, ali hvala Milostivom što sam ustrajala u ibadetima. Kada sam nakon dužeg vremena otišla kući, bilo mi je teško u njoj klanjati. Valjda što se čitav život ustrajava u grijehu u njoj. Roditelji nisu znali da klanjam, otac mi je ušao u sobu i pitao šta to radim. Ispitivali su me da li sam postala član sekte, na što sam im odgovorila da nisam, jer sam ja ustvari vođa sekte. Nisu me više ispitivali. Duša me moja boli zbog toga što su nepokorni Milostivom, da i njih i sve druge uputi na pravi put.

Još uvijek mi je sve nestvarno, jer milost Gospodara je prevelika. Zamislite, otvorite Kur’an nakon dužeg vremena, i prvo što pročitate je: “Onaj kome Allah ukaže na Pravi put – na Pravome putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, nećeš naći zaštitnika.”

Zaista je moj Gospodar Svemogući!

Sestra H. H.
__________________