Za njih nema nade, niti Allahove milosti

Koliko često vidimo brata i sestru koji su se vratili vjeri, a mi ih znamo čak po najtežim grijesima. Odmah nam se javljaju misli “A on je do jučer pio”, “Ona je hodala sa onim momkom”, “On je išao u kladionice”, “Kako se ona do jučer nosila, i sad nešto glumi”… Ovakvih i sličnih misli i komentara mogla bih napraviti povelik spisak.

Toliko smo sami sebi dali za pravo da možemo drugima da sudimo. Mnogi od nas čak vrše selekciju onih koji su “pravi vjernici”, onih koji su “munafici”, i onih koji su ništa drugo do “džehenemlije”. Zašto pišem pod znacima navoda? Zato, jer jedino Gospodar naš zna ko je od nas kakav i gdje će biti čiji završetak. Pored toga, naše pravo nije da sudimo. Ko smo mi da u ime Njegovo govorimo o čistoći ljudskih srca ili mjestu na kojem će završiti? Ko smo mi da kažemo da je neko licemjeran jer je do jučer radio neki veliki grijeh? Ko smo mi da se miješamo između roba i Rabba?

To što je neko godinama činio grijeh, ili ga mi znamo po nekom grijehu- ne znači da tu istu osobu Allah ne voli i da je neće uputiti ili joj grijehe oprostiti? To također ne znači da osoba nije iskrena i da se nije iskreno vratila svome Gospodaru. Imamo li mi pravo, na osnovu našeg zaključka, određivati ko je za uputu a ko nije?

“Zar da oni raspolažu sa milosti Gospodara tvoga?” (Kur’an)

Kada god poželimo osuditi griješnika koji se vratio vjeri- sjetimo se ovog ajeta. Sjetimo se da Allah upućuje koga hoće a ne mi. Onog momenta kada se neka osoba vrati vjeri ne smijemo sebi dozvoliti da joj prilazimo sa predrasudama, nametanjem njene prošlosti ili sumnjičenjem u njen nijjet. Naše je da je prihvatimo kao brata ili sestru u vjeri, one koje je Allah uputio i milost im Svoju ukazao. Ostalo jedino Allah zna.

Nemojmo sebi dozvoliti da ljude “vraćamo šejtanu” tako što im namećemo njihovu prošlost, spominjemo njihove grijehe i ukazujemo na to “da za njih nema nade, niti Allahove milosti”. Vrata Njegove milosti su otvorena svakome, čak i najgorem čovjeku i najvećem griješniku. Vrata pokajanja su otvorena, a On voli da prašta. I ne samo da prašta, već da potpuno briše grijehe robova Svojih. On se raduje iskrenom pokajanju.I da, nije određen broj puta koliko možemo ili smijemo pokucati na vrata tevbe. Svaki put, iznova, ona su nam širom otvorena.

“Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”  (sura Ez- Zumer, 53)

Zamisli sebe. Ideš ulicom. Vidiš sestru koja se lijepo odjenula. Sada je od onih Njemu pokornih. I ti se sjetiš njenih grijeha koje znaš. Potcjeniš njenu tevbu, njen povratak vjeri. A ona se Milostivom skrušeno za grijehe pokajala. Svoju sedžadu suzama natopila, oči joj presušile. On joj oprostio i ljubav Svoju prema njoj povećao. Ti znaš njene grijehe, On zna njenu tevbu i iskrenost. Ti sudiš onoj Njemu bliskoj, gledajući je kao grješnicu. Zamisli…

Zamisli sebe. U safu pored tebe brat. Koliko puta je samo popio, koliko puta bludničio, koliko puta… Jedva čekaš da se namaz završi, “kud baš on pored tebe da klanja.” A on, on se svome Gospodaru približio. Dok stoji pored tebe, prisjeća se svojih grijeha i gorko kaje. On, kao i ti, misli da je najgore Njegovo stvorenje. A On mu se raduje. On ga voli. On mu je SVE GRIJEHE OPROSTIO, ČAK IH I IZBRISAO. Zamisli…

Zbog svoje brige o drugima, zapostavio/ la si brigu o sebi. Nikada, ama baš nikada, ne budi od onih koji sude ljudima. Jer, ne zaboravi- ljude jedino Allah zna. Onaj koji zna njihove misli, njihovo tajno i javno. Ne sudi. Brini se o sebi, jer- tvoja knjiga dobra ili zla je samo tvoja. Tuđa je tuđa. Za tvoju drugi neće biti pitani, za druge nećeš biti pitan.

Ne sudi, nikada!

Halima Lj.