Allah stavlja na kušnju one koje voli i želi vratiti Sebi

Zaista je istina da dragi Allah daje onoliko koliko mi možemo podnijeti a da to i ne znamo. Ja sam bila tipičan primjer djevojke u 21. vijeku, koja je težila feminizmu. Odrasla sam u muslimanskoj porodici, ali niko nije klanjao niti nosio hidžab. O vjeri se pričalo sa poštovanjem, ali je niko nije praktikovao. Sa osamnaest godina preselila sam se u drugi grad zbog fakulteta i tu upoznala svoju cimerku sa kojom ću živjeti narednu godinu. Upoznajući bolje svoju cimerku, rekla mi je da joj je napravljen sihr i da ona u sebi ima ljubavnog džina. Ja sam primjećivala kod nje čudno ponašanje, ali nikad nisam previše ulazila u to.

Klanjala je svih pet namaza, dobrovoljne namaze, posjećivala razne učače. Uz nju i ja sam počela da klanjam i okrenula se više vjeri. Sve to je trajalo sedam-osam mjeseci, i onda sam naglo prestala. Tada sam počela da ružno sanjam, dobijala paralize sna. Izlazila, pila alkohol, učenje mi je bilo na zadnjem mjestu. Kako sam samo slaba bila! Vratila sam se kući, napustila fakultet i zaposlila na benzinskoj. Već tu sam imala jake napade panike, neopisivi strah zbog ničega, napade smijeha, vrištanja i plača kada ne bi bilo po mom. Mislila sam da ludim i krenula kod psihijatra, pijući sve one grozne tablete i vrteći se ukrug.

U to vrijeme otac se mnogo  razbolio i stanje mi se pogoršalo mnogo. Sekirancija je sve još više ubrzala i dok sam se okrenula, dobila sam najgori mogući oblik akni. Moje lice je bilo uništeno preko noći (dragi Allah mi je dao da uvidim da nije sve u izgledu). U tom trenutku jedino što mi je davalo snagu jeste vjera da će dragi Allah dati bolje. Klanjala sam, a pored mene je bila majka. Poslije namaza sjela sam na pod i rekla: “Mama, vidi kako mi lijepo stoji mahrama, ja bih se pokrila. Pusti me da to uradim, lakše će mi biti.” Oštro je odgovorila da ne može, da me niko neće zaposliti sa mahramom, neću se moći udati. Tu sam prešutjela i rekla uredu. Nisam se puno raspravljala o tome.

Godinu dana poslije toga i dalje sam lutala i vratila se svemu. U tih godinu, klanjam jedno vrijeme pa prestanem, i sve tako. Hvala Allahu, poslije godinu dana upoznala sam jednog momka. Ni on nije bio u vjeri, ali je dosta znao o vjeri. Bio je u bendu i meni je predložio da se i ja priključim. Ja pristanem, i u to vrijeme se pojavi pandemija i sve se zatvori (hvala Allahu što nas je spasio svega toga), i vlasti uvedu lockdown. Ja počnem živjeti sa njim i napadi postanu sve jači i jači. Tada sam otišla na rukju i ustanovi se da imam u sebi sihr rastave, ljubavnog džina, svašta je tu bilo. Sve to vrijeme ubijala sam se tabletama misleći da ludim.

Udala sam se za tog momka u džamiji i samo jedno jutro ustanem i kažem mu da sam se pokrila. Od danas pa nadalje nosim mahramu. Njemu je neizmjerno bilo drago kao i mom babi. Mama dugo nije mogla da prihvati činjenicu da san pokrivena. Stalno je plakala i govorila da sad niko ne može da vidi kako sam lijepa, i ja sam joj rekla da moj muž jedini to treba da vidi. Rekla sam joj da bez mahrame ne mogu da živim. Griješila sam mnogo, ali od svih milostivih Allah, dž. š., je najmilostiviji. On prašta. Hvala Allahu, sad se sve sleglo i kao da sam čitav život pokrivena.

Muž je ostavio muziku, sa mnom se vratio na pravi put. Utješila me priča koju sam pročitala na vašoj stranici. Između ostalog, pisalo je da Allah stavlja na kušnju one koje voli i želi vratiti Sebi, odnosno na pravi put. Lakše je živjeti sa razmišljanjem o vjeri, pravdi, ljepoti i čistoći svega. Srce je mirnije kad se Gospodar spomene. Hvala Mu što nas je vratio sebi. Sve ovo vrijeme mislila sam da ne mogu podnijeti sve to, ali Allah  dž. š., daje onoliko koliko možemo podnijeti.

Sestra E. M.
___________