Iskušenje zbog grijeha u mladosti

Sjećanja oživljavaju mirisima, tada postaju stvarna, cjelovita i skoro opipljiva. Džamija u mom naselju gdje sam išla u mekteb mirisala je kao tek opran tepih i tek okrečeni zidovi jer je tada bila nova, tek izgrađena i opremljena. Tu smo naučili klanjati, a onda harf po harf i cijelu sufaru. Toliko sam bila ponosna na sebe kada sam sa samo, čini mi se, dvanaest godina proučila posljednju stranu Kur’ana i zaokružila svoju hatmu. Međutim, u to vrijeme to mi je bio samo još jedan uspjeh uz sve petice u školi. Nisam shvatala veličinu toga, niti sam bila svjesna koliko se toga trebam držati, a ne sasvim olako napustiti šansu da tako rano krenem putem kojim bi bio zadovoljan Gospodar.

Dilemu da li da upišem medresu ili gimnaziju, lako sam riješila. Gdje je otišlo društvo, tu sam i ja. Tada je počelo udaljavanje od svega što Allah voli. O sebi sam zbog dobrih ocjena koje sam u školi imala, stvorila visoko mišljenje, misleći da sve znam, da sam najpametnija. Zbog toga sam sebi dozvolila stvari koje su bile normalne u okruženju u kojem sam se najviše nalazila. Izlasci, garderoba, smijeh, otvoreno činjenje grijeha i nebriga šta će ko o tome misliti ostavili su traga na ono najvrednije u nama. Jadna duša trpjela je udaljavanje od svog Gospodara, povremeno me opominjala, obično tokom ramazana da se zaustavim i da shvatim da gubim svrhu, jer šta smo ako nismo pokorni Allahu, ali bih lako ignorisala to opominjanje.

Fakultet mi je također išao dobro, rano sam se zaposlila, sve se uklapalo u sliku koju sam o sebi željela da imam. Imala sam dečka, sa njim imala vezu, dugu, neispravnu, na pogrešnim osnovama zasnovanu, ali kakva god veza bila, dovedena je do braka.

Brak… Ono o čemu razmišljaš, planiraš i čemu se raduješ misleći da tek tad počinje život u svom najsvjetlijem obliku. Brzo smo shvatili da ništa ne funkcioniše kako treba, a i kako bi kada se nijedne Allahove zabrane nismo držali. Brak je ubrzo postao mučenje za oboje, ništa nije funkcionisalo kako treba. Među nizom sitnijih problema istakao se onaj najveći, meni najteži. Trudnoća se nije dešavala. Bez ikakvog logičnog, zdravstveno objašnjivog razloga. Godine su prolazile, a  pitanja o djeci, šta čekamo, zašto čekamo, postala su bolna kao oštrice. Činilo mi se da nemam kud, ni naprijed, a ni nazad, ali tada sam shvatila, to je cijena koju plaćam.

Poslije dvije godine takvog braka, došao je ramazan. Tog ramazana klanjala sam sve namaze, a kada je prošao Bajram, shvatila sam da je namaz još uvijek tu, da ga trebam i lako obavljam. Koliko mi je moj problem izgledao lakši kad bih stala pred Allaha, znala sam da je to plaćanje cijene za ono prije i bila sam sretna misleći da će mi možda Allah pružiti šansu da otplatim svoje grijehe ovdje, na dunjaluku. Trpjela sam i bila ubijeđena da će Allah dati olakšanje. Ubrzo sam osjetila želju za hidžabom. Pokrila sam se na svoj rođendan. Rodila se ponovo. Svoje brige prepustila Allahu i uzdignute glave trpjela svoj bol nadajući se da se tako iskupljujem za svoje greške. Počela sam obnavljati harfove, učiti Kur’an, izučavati svoju vjeru, i moj muž i ja. Stvorila sam jako ubjeđenje da će moj Gospodar biti milostiv prema meni i da je samo pitanje trenutka kada će mi podariti ono što sam od dunjaluka najviše voljela jer sam zaista djecu toliko voljela, djecu i ulogu majke.

Nakon pet godina braka, Allah, dž. š., se smilovao, dobili smo kćerkicu. Osjećala sam se kao da sam izašla iz okova. Allahu zahvaljivala na svakom koraku. Mislila sam, pa eto moj me Gospodar ipak voli. Moj Gospodar me čuo, uslišio moje dove natopljene suzama. Htio je da Mu se vratimo pa nas zato i iskušao…

Danas, gledam svoju djecu, naš mali dom i razmišljam koliko insanu treba da shvati svoju svrhu, koliko je u stanju da se opire, da ide protiv sebe, protiv svoje prirode, ne shvatajući da je najprirodnije robovati Onome Koji nas je stvorio i da se jedino tako zapravo živi ovaj život. Živi, čuvajući dušu, ne polivajući je grijehom, ne prljajući je, jer se u jednom momentu toliko isprlja da više ne razaznajemo i ne odvajamo dobro od lošeg. I sad griješimo, ali se i kajemo, brzo, ne dopuštamo da mrlja na duši zastarijeva, već je brišemo dok je taze, kajanjem.

Hvala Onome Koji nas vraća Sebi. Velika je Njegova mudrost…

Sestra A. H.