Snovi kao znak

Dok sam bila mlađa, voljela sam kratke haljinice, noćne izlaske, klubove te konzumiranje alkohola. Dolazila sam kasno kući, što je brinulo moju majku. Slabo sam joj pomagala što se tiče kućanskih poslova. Bila sam u lošem društvu koje je pilo, bavilo se ilegalnim stvarila, konzumirali marihuanu, što ja nikad nisam htjela i bila sam predmet ismijavanja, smatrali su me kukavicom i plašljivom osobom. Imala sam druga koji je mnogo pio te smo se jednu noć dogovorili da odemo u jedan poznati sarajevski noćni klub s ciljem da se napijemo. Tu sam provela nekoliko sati lagajući majku da sam sa drugaricama na kafi.

Ujutro kad sam ustala, bilo me je stid pogledati u oči svojim roditeljima. Tad sam počela razmišljati drugačije. Zbog čega ja to radim ljudima koji su mi omogućili sve u životu? Da li su to oni zaslužili? Došla sam do zaključka da tako više ne može i odlučila sam prestati s tim. Nedugo nakon toga, moja sestra me zvala da idem upoznati njenog momka koji je u vjeri te je obavio umru. Upozorila me da moram pripaziti na ponašanje. Našem društvu se pridružio jedan hafiz. Počela je priča o ljepoti naše vjere, poslaniku  Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem,  džehennemskoj vatri. Slušajući njega, mene je obuzeo strah zbog svega što radim.

Tu noć sam sanjala čudan san te sam se probudila sama za vrijeme sabah-namaza. Pomislila sam da je to možda znak od Uzvišenog. Ne mogu vam opisati koliko mi je taj dan bio ispunjen nekom lijepom energijom. Nedugo nakon toga, odrekla sam se lošeg društva, upoznala sam druge, bolje ljude. Međutim, najgore je kada čovjeka obuzme šejtan. Došao je period kada sam prestala klanjati, kad trebam ustati na sabah isto kao da mi neko ne dozvoljava, stalno me vraća u krevet i nastavim spavati. Tad mi se život okrenuo naopako. Počeli su problemi u porodici, stalne svađe sa roditeljima, pojavili su se zdravstveni problemi. Nisam ni s kim razgovarala, zatvorila bih se u sobu i gledala svakojake gluposti.

Jedne noći, opet sam sanjala čudan san, naravno opet znak. Probudila sam se uplašena, uzela sam abdest i klanjala sabah. Od tad, nijedan namaz nisam propustila, ako Bog da, planiram otići ubrzo na umru, staviti hidžab. Kad god sam u mogućnosti, odem u džamiju, sa svojim drugaricama pričam o vjeri, komentarišemo i zahvaljujemo se Gospodaru svjetova zbog ukazane milosti.

Hvala Allahu, Koji mi je dao da shvatim šta zapravo znači živjeti dunjaluk, a to je priprema za onaj, vječni i bolji svijet od ovoga. Trudim se činiti što više dobrih djela, pomagati, učiti Kur’an, što više zikriti i približiti se Allahu. Zaista je Uzvišeni Allah milostiv, zaista prašta i svemoguć je.

Sestra M. V.