Dan koji će mi zauvijek ostati u sjećanju

Iako sam namjeravala da nakon sabaha malo odspavam, jer sam cijelu noć radila na dokumentaciji trojice braće iz Imigracionog centra, san mi nije nikako dolazio na oči i počela se javljat’ nekakva čudna nelagoda u srcu, iako nisam imala nekog objašnjenja za to. Nakon pola sahata uzaludnog prevrtanja u krevetu, razmišljanja, uzdisanja, iako ni sama ne znam zbog čega, odlučila sam da ne gubim vrijeme već ustanem.

Djeca su se iznenadila, jer znaju da ponedjeljkom i četvrtkom malo duže spavam zbog posta, ali sam ih vratila u krevet uz objašnjenje da treba danas da idem u Imigracioni centar, pa sam ustala da isprintam i pripremim dokumenta koja braća treba da potpišu. Razmišljala sam o ružnom snu koji sam sanjala i tražila od Allaha zaštitu od njegovog djelovanja.

Veoma rano, moj mobitel oglasi dolazak SMS poruke, i dok sam ustajala da je pročitam, pitala sam se kakvu mi to vijest ova poruka tako rano donosi. Bila je to veoma loša vijest: “Amar el-Hanchi je upravo dobio rješenje o deportaciji za Tunis koja će se desiti danas u 14 sati!“ Subhanallah, nema načina da opišem taj osjećaj koji mi je dah zaustavio. Nisam bila u stanju da razmišljam. Cijelu noć sam radila na njegovoj dokumentaciji i još prošle sedmice u njegovo ime napisala apelaciju Sudu u Strazburu kojom sam tražila donošenje hitne privremene mjere kojom će se zabraniti njegova deportacija, jer je neprestano dobijao odbijenice na sve žalbe i tužbe. Mozak mi je stao. Nisam mogla da vjerujem.

Pokušala sam da napravim spisak institucija i organizacija kojima moram da se obratim, jer sam shvatila da nisam u stanju da racionalno razmišljam. Prvo sam zvala Strazbur, zatim London, a onda redom jednu po jednu organizaciju i instituciju. Iz Strazbura su mi potvrdili da očekuju da će i advokat podnijeti apelaciju i da će je po hitnom postupku riješiti i donijeti zabranu deportacije, ali meni to nije bilo dovoljno jer su mi otkucaji srca bivali toliko jaki da sam imala osjećaj da kucaju po cijelom tijelu.

Telefon je ponovo zazvonio, bio je to brat Amar. Zvučao je veoma, veoma loše, pričao je nepovezano, plakao i rekao da su upravo došli po njega da ga vode i da neće čekati 14 sati, kako je prvobitno rečeno. deportacijaBio je veoma uznemiren. Tražio je da odmah dođem, pa sam se ekspresnom brzinom obukla i krenula. Usput sam telefonom sve ponovo obavijestila da je postupak deportacije u toku i da nema vremena za čekanje. Njegova me supruga zvala, plakala drhtavim glasom, a ja nisam smjela da joj dajem lažnu nadu, osim obećanja da ću uraditi, uz Allahovu pomoć, sve što je u mojoj moći.

Na pola puta sam shvatila da sam pogriješila smjer i produžila prema Igmanu, jer sam sve vrijeme provela razgovarajući telefonom i sigurno napravila sve moguće saobraćajne prekršaje na putu do Lukavice.U Imigracionom centru sam zatekla otvorenu kapiju i kombije unutar centra, i to me još više zaplašilo. Zamoljena sam da 10 minuta sačekam u automobilu. To do sada nije bila praksa, jer kao Balkan aktivist Amnesty Internationala nisam imala nikakvih problema pri ulascima u bilo koje doba dana. Tražila sam upravnika i odlučila da ipak izađem iz automobila, jer sam se bojala da je plan da me zaobiđu onim kombijima i odvedu brata, a da ga i ne vidim, bez prilike da išta poduzmem.

Odlučila sam da izađem. Iz prostorija je dolazio tako jeziv zvuk za koji u prvom trenutku nisam ni shvatila da je ljudski glas. Krv mi se bukvalno zaledila u venama kada sam shvatila da je to brat Amar, koji tako bolno i jezivo plače da se ne može slušati. Tražila sam hitan razgovor s načelnikom i upravnikom, odmah mi je udovoljeno. Obavijestili su me da je Amar u veoma, veoma lošem zdravstvenom stanju. Doktori su bili pored njega, uključivali mu infuzije, kisik, ali nije bilo koristi – on je bio veoma loše.

Zamolila sam ih da razgovaramo prije svega kao ljudi i da na trenutak zaboravimo svoje uloge u ovoj priči. Objasnila sam im situaciju u Tunisu, pokazala im dokumenta ljudi koji su do sada deportovani i torture kroz koje prolaze. Objasnila sam im šta sam sve od jutros poduzela i da očekujem pozitivne reakcije, ali mi treba vremena, te sam ih zamolila za razumijevanje i odgađanje deportacije. Načelnik je kontaktirao neke službe, a zatim su obojica, zaista s puno razumijevanja, pristali da se deportacija odgodi do ponedjeljka. To je bilo veliko olakšanje, i ono što moram u ovom danu pohvaliti jeste krajnje korektan odnos i upravnika i načelnika, koji su imali veliku ulogu u svemu ovome, jer da deportacija nije odgođena, sve kasnije odluke bi bile uzaludne.

Nakon malo dužeg razgovora i dogovora s njima, zamolili su doktoricu da me pusti da razgovaram s bratom i da mu saopštim ovu vijest… Ušla sam u ambulantu i uhvatila se za krevet da se ne onesvijestim, jer se prostorija počela vrtiti u krug kao i sve stvari unutra, kada sam vidjela u kakvom se stanju brat nalazi.
Tako mi Svevišnjeg Allaha, nikada taj prizor neću zaboraviti, jer nešto slično nikada nisam vidjela, a svašta sam prošla u životu. Brat se sav tresao, bio je toliko blijed da mu se vidjela svaka vena i kapilar na licu. Svi očni kapilari su popucali od suza, a niz lice su se slijevale ubrzane kapi znoja.

Ruke su mu se kočile, a on je toliko bolno jaukao, plakao, da mi se srce cijepalo. Teško je disao. Molio je da ga ubiju, da ga ne šalju u dugotrajnu torturu i smrt. Molio je da ga zaštite, da nikada više ne doživi niti jedan dan kao što su bila tri dana koja je nekada proveo u zatvoru u Tunisu… Jedva sam ga uspjela uvjeriti da je deportacija odgođena i da se mora malo smiriti. U početku me nije registrovao, a onda, kada je shvatio šta sam mu rekla, počeo je još više da plače… Nije to bio običan plač… Nikada takav plač nisam čula.

Zaklela sam mu se Allahom da ću uraditi sve, i da neće biti deportovan. Onda se počeo smirivati. Zamolio me da zovem njegovu ženu i punicu da ih obavijestim, a ja sam insistirala da to on uradi … Objasnila sam da je preče da sada idem da nešto uradim na zaštiti od deportacije, uz obećanje da ću se vratiti oko 16 sati.
Izašla sam i ponovo zvala sve organizacije, institucije… svi smo vršili pritisak na Strazbur. Bila sam potpuno izgubljena. Nikako mi se nije gubio ispred očiju lik onako bolesnog brata.

Njegova žena je zvala i željela da dođe da ga vidi, tražio je i on da dođe i dovede djecu, ali ona nikako nije nalazila prevoz. Uskoro sam dobila i tu veliku olakšavajuću vijest: “Sud u Strazburu je donio zabranu deportacije do 15. januara 2010., do 18 sati, a u međuvremenu će razmotriti njegov slučaj.” Allahu ekber, kako je Allah Milostiv. Sada sam ja plakala toliko jako da su djeca pomislila da se deportacija već desila, ali kada su vidjela da padam na sedždu i zahvaljujem Allahu, počela su i ona da se raduju.

Pitala su me za Amarovu djecu, a ja sam se tada sjetila da ih je otac jako želio vidjeti. Nazvala sam sestru Habibu, Amarovu suprugu, i pitala da li je našla prevoz, a ona je tužno odgovorila da nije. Na moje riječi da se sprema, da ću ja odmah doći po nju i djecu, ona je bila presretna. Otišla sam po nju i djecu u Zenicu i dovela ih kod muža/babe, koji je sada bio puno smireniji, ali još uvijek veoma iscrpljen, blijed… Ostavila sam ih nasamo i otišla do automobila da ih čekam. Nakon toga vratila sam ih nazad, ali ovoga puta i sestra i djeca su izgledali sretno i zadovoljno, ali pred mojim očima je još uvijek onaj strašni prizor brata u stanju kakvo ne bih poželjela nikom na ovom svijetu.

Allahu zahvaljujem na ovom danu koji se dobro završio samo Njegovom odredbom i pomoći. Strahujem od narednog telefonskog poziva ostale braće i situacije kakvu smo danas prošli, pa vas sve zajedno molim za puno dova. Mi ćemo biti od onih koji se samo u Allaha uzdaju i od Njega pomoć i zaštitu traže.

Nađa Dizdarević, Amnesty International – Islambosna
************************************************
Braco i sestre, vama je najvjerovatnije poznato da veci broj brace arapa, koji su za vrijeme rata dosli u BiH da brane muslimane i islam, prozivljava istu sudbinu kao ovaj brat iz Tunisa. Naime veci broj njih je zatocen u imigracione centre uz rizik da budu protjerani iz Bosne, dok su njihove familije (braca su vecinom oznjeni sa bosankama i imaju malodobnu djecu) ostale bez svojih skrbnika.

STA VELITE DA JEDAN OD NAREDNIH MJESECI SAKUPLJAMO NOVCANU POMOC U HUMANITARNOM KUTKU SAMO ZA OVE FAMILIJE?? To bi bilo najmanje, uz dove, sto mozemo uciniti za njih. Javite nam svoje misljenje na: INFO@N-UM.COM