Ne zaboravi da te dijete posmatra

Koliko smo puta rekli djeci da se presvuku/operu zube/zavrse zadacu ili nesto slicno tome??? Na ovo ne mozemo ni odgovoriti jer se to ponovilo bezbroj puta. Za mnoge od nas je svakodnevnica da djeca cuju tek nakon stotog puta ili tek kad iznerviramo i deremo. Cesto se zalimo da nas djeca ne slusaju i trazimo savjete od drugih sestara kako uspjevaju da su im djeca poslusna, da jedu povrce ili idu na spavanje bez prigovora i nakon isprobavanja raznih savjeta i tehnika djeca ne slusaju. Ali da li smo svjeni da nas oni promatraju u svim situacijama pa tako i dok vristimo na njih, raspravljamo se sa muzem ili razgovaramo sa prijateljicom preko telefona.

DA, djeca posmatraju svaki nas postupak, cak i kad ne slusaju ni jednu rijec sto im kazemo. Umjesto da se brinemo sto nas djeca posmatraju, mi se brinemo sto nas ne slusaju. Kad kazemo djetetu da pokupi igracke, ali nas on ignorira sve dok se ne zaderemo na sto place, ali tek nakon sto je memorisao nasu reakciju. Cesto dok im govorimo da nesto urade, pokazujemo im nesto sasvim drugo.

N.pr., kad smo ljuti i deremo se, pokazujemo im sta uraditi da nas netko slusa.

-Kad nervozno pospremamo igracke ili ih sutamo nogama, pokazujemo im kako ispoljiti ljutnju.

-Dok ih ujutro vozimo u skolu i netko izleti autom ispred nas, malo tko ce ostati smiren i objasniti sto se dogodilo nego vicemo, psujemo i nerviramo se, pa ih istovremeno ucimo kako da se nose sa slicnim situacijama: psuj, urlaj i kritikuj

Znam da je gotovo nemoguce biti pribran u svakoj situaciji tokom dana kako bi naucili djecu dobrom ponasanju. Ali ako smo svjesni podobnosti ili opasnosti situacija, barem mozemo pokusati da koliko je moguce ostanemo pribrani i razmislimo o postupcima. Ako unaprijed odlucimo cemu zelimo nauciti djete moramo imati plan. N.pr., ako zelimo nauciti djete da se ne treba derati da bi ga se culo, slijedeci put kada mu naredimo da pokupi svoje igracke i pripremi se za rucak, trebamo se potuditi da nas razumije i sjest cemo pored njega i pokazati mu kako to da uradi, ali se pri tome ne smijemo derati i nervirati.

Ako smo svjesni da nas djete promatra nastojat cemo se kontrolirati, brinut cemo se o svom ponasanju, manje cemo se derati i na kraju cemo se ponasati onako kako zelimo da se nasa djeca ponasaju. Drugim rijecima to je kao jedan proces privikavanja roditelja i djece boljem ponasanju i emocionalnom kontroliranju.

Davanje obecanja djeci je jedna zamka za roditelje. Vrlo je lako nesto obecati, ali je jos lakse to prekrsiti. Mnogo puta nesto obecamo, a kasnije ne ispunimo svoje obecanje ili zaboravimo da smo nesto obecali. Koliko puta smo rekli djeci “Da, insAllah kupit cu ti tu igracku za koji dan” samo da bi djete bilo mirno, ali djete ne zaboravlja obecanje. Zaista je tuzno sto mnoga djeca prevrcu ocima kad im roditelj kaze “InsAllah” zbog straha da to ustvari znaci “mozda”, “kako da ne” ili “ne”. Ako zaista zelimo kupiti djetetu neku igracku onda ga i uvjerimo da cemo to uraditi, isto tako ako to ne namjeravamo budimo iskreni prema njemu, jer lazna obecanja vode do nepovjerenja djece. Oni ih ne zaboravljaju pa ce se vjerovatno odraziti na njihovo ponasanje u odrasloj dobi.

U sustini mi oblikujemo djetetovu buducnost svojim ponasanjem. Zasto ga odgojiti krivo? Zasto se ne potruditi da ih lijepo odgojimo?? Moramo uvijek imati na umu da oni uce od nas sto nam je dovoljan razlog da promjenimo sebe prije nego nam bude kasno.