Islamski učenjaci su spomenuli sedam uslova koji se trebaju ispuniti da bi riječi ihlasa (tevhida) bile prihvaćene i te riječi neće biti ispravne ukoliko se svi ti uslovi ne ispune i ne upotpune, te se ne uradi ništa što bi te riječi poništilo. To ne podrazumijeva puko izgovaranje i pamćenje tih riječi. Koliko je onih koji dobro znaju te riječi i tečno ih izgovaraju, ali ih vidiš kako često svojim djelima negiraju te riječi i poriču ih.

 

Ovi uslovi su:

Pod ovim uslovom se podrazumijeva spoznaja značenja tih riječi, potvrđivanjem i negacijom, te poznavanje šta te riječi iziskuju od djela. Ukoliko rob spozna da je Allah jedini Koji se obožava i da je ibadet nekome drugom ništavan, te radi po onome što proizilazi iz te spoznaje, onda je on spoznao značenje tih riječi. Suprotno znanju je neznanje, u smislu da rob ne zna za obaveznost obožavanja samo Allaha, nego smatra da je dozvoljeno činiti ibadet i nekome drugom pored Allaha Uzvišenog. Rekao je Uzvišeni: “Znaj da nema drugog (istinskog) boga osim Allaha.” (Sura Muhammed, 19.) I rekao je Allah: “…osim onih koji istinu priznaju, oni koji znaju.” (Ez-Zuhruf, 86.) To jeste, ko prizna riječi la ilahe illallah i spozna svojim srcem ono što izgovori jezikom.

 

Ovaj uslov podrazumijeva da se izgovori kelime i šehadet sa potpunim ubjeđenjem kojim se smiruje srce, bez bilo kakvih sumnji koje ubacuju šejtani ljudskog i džinskog roda. Te riječi treba da se izgovore sa potpunom vjerom i ubjeđenjem u ono što one znače. Zato, onaj ko izgovori te riječi mora da bude srcem ubijeđen i da čvrsto vjeruje da je potpuna istina to da je Allah jedini istinski Bog, te da su sva druga božanstva lažna i da nije dozvoljeno da bilo koga osim Allaha smatra Bogom i da ga obožava. Ukoliko posumnja u svoj šehadet ili se dvoumi kada je u pitanju negacija obožavanje nekog drugog osim Allaha, kao npr. da kaže: “Čvrsto sam ubijeđen da je Allah Bog, ali nisam siguran da su druga božanstva lažna”, onda je u takvom slučaju kelime i šehadet neispravan i neće mu biti od koristi. Rekao je Uzvišeni Allah: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju i poslije više ne sumnjaju.” (El-Hudžurat, 15.)

 

Ovaj uslov podrazumijeva da se srcem i jezikom prihvati sve ono što proizilazi iz riječi la ilahe illallah, tako što će se čvrsto vjerovati u sve ono što je preneseno od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Osoba će sve to prihvatiti, ništa od toga neće odbaciti i neće šerijatske tekstove pogrešno tumačiti i značenja mijenjati, kao što je to Allah zabranio. Rekao je Uzvišeni: “Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama.” (El-Bekara, 136.) Suprotno od prihvatanja je odbijanje i odbacivanje. Postoje ljudi koji su spoznali značenje šehadeta i ubijeđeni su u ono što iz tih riječi proizilazi, ali ih odbijaju iz oholosti i zavisti. Uzvišeni je rekao: “Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.” (El-En’am, 33.) U skupinu onih koji odbijaju ove riječi ulaze i oni koji se suprotstavljaju nekim šerijatskim propisima i kaznenim sankcijama ili ih preziru. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, uđite u islam potpuno.” (El-Bekara, 208.)

 

Ovaj uslov podrazumijeva potčinjenost svemu onom na što šehadet upućuje, a to je potpuna predanost i pokornost, te odbacivanje bilo kakve sumnje u neki od Allahovih propisa. Uzvišeni je rekao: “I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se…” (Ez-Zumer, 54.) A ovaj uslov, također, predstavlja i potpunu predanost i pokornost onome što nam je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zadovoljstvo time i postupanje po tome, bez bilo kakve sumnje, dodavanja ili oduzimanja od toga. Ukoliko neko spozna značenje la ilahe illallah, bude ubijeđen u njihovu ispravnost i prihvati ih, ali i pored toga se ne pokori i potpuno ne preda, te ne radi po onome što proizilazi iz te spoznaje, onda mu to neće biti od koristi. Jedan od primjera kada čovjek nije pokoran i potpuno predan jeste i kada ostavi suđenje po Allahovom zakonu i zamijeni ga ovosvjetskim izmišljenim zakonima.

 

Ovaj uslov podrazumijeva iskrenost sa Allahom, tako što će čovjek biti iskren u svom vjerovanju i ubjeđenju. Ukoliko tako postupi onda će vjerovati u ono što je objavljeno u knjizi Gospodara i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, istinoljubivost je temelj govora, a u nju spada i da bude iskren u svom pozivanju i ulaganju truda u obožavanju Allaha i čuvanju Njegovih granica. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni.” (Et-Tevba, 119.) Suprotno od istinoljubivosti je laž, pa ukoliko rob bude ispoljavao svoje vjerovanje lažno, onda se ne smatra vjernikom, nego licemjerom. Ukoliko ovakva osoba i izgovori šehadet jezikom, neće biti spašen. Od stvari koje se suprostavljaju istinskom svjedočenju jeste i poricanje nečega sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer nam je Allah naredio da se njemu pokorimo i da u njega vjerujemo, te je pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uporedio sa pokornošću Njemu.

 

Ovaj uslov znači da čovjek isrenim nijjetom očisti svoje postupke od svih primjesa širka. To će ostvariti tako što će sve ono što izgovara i radi biti iskreno samo radi Allahovog Lica i zadovoljstva, bez pretjerivanja i želje za reputacijom, te bez želje da od toga dobije neku korist i ostvari lični interes ili da bude ponukan ka nekom poslu iz ljubavi prema određenoj osobi, mezhebu ili stranci, te da se tome preda i pokori bez Allahove upute. Rekao je Uzvišeni: “Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu.” (Ez-Zumer, 3.) I kaže: “…a naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno, kao pravi vjernici, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjine, 5.) Suprotno od iskrenosti je širk, pretvaranje i želja za nečim drugim, a ne za gledanjem u Allahovo Lice. Ukoliko rob ne posjeduje temelj iskrenosti, njegov šehadet mu neće biti od koristi. Allah kaže: “I Mi ćemo pristupiti njihovim djelima koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23.) Dakle, u ovoj situaciji kada izgubi temelj, nijedno djelo mu neće koristiti. Kaže Allah Uzvišeni: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (En-Nisa, 48.)

 

To jeste, ljubav prema ovim riječima, onome što one upućuju i što podrazumijevaju. Dakle, čovjek treba da voli Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da daje prednost ljubavi prema njima nad ljubavlju prema nekome drugom. Treba da ispunjava uslove ljubavi i ono što ta ljubav zahtijeva, tako što će voljeti Allaha kroz veličanje i poštivanje, te strah i nadu. Jedan od primjera jeste da daje prednost stvarima koje Allah voli nad onim stvarima koje on lično voli, nad svojim strastima i željama, te da mrzi ono što Allah mrzi, tako što će mrziti nevjernike i biti njihov neprijatelj, te mrziti nevjerstvo, griješenje i neposlušnost. Znak ove ljubavi jeste da se potčini Allahovim propisima i da u svim stvarima slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni je rekao: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti.” (Ali-Imran, 31.) Suprotno od ljubavi jeste mržnja prema ovim riječima, prema onome na što one upućuju i što podrazumijevaju ili ljubav prema nekom drugom pored Allaha. Uzvšeni je rekao: “…zato što ne vole ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti.” (Muhammed, 9.) A ono što se suprotstavlja ovoj ljubavi jeste i mržnja prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te uzimanje Allahovih neprijatelja za prijatelje i mržnja prema Allahovim prijateljima i prijateljima vjernika.

(Tevhid: značenje – vrste – vrijednost)