Pravednost prema djeci

Svako dijete, bilo muško ili žensko, je Allahov dar. Ponekad, ukoliko imamo više djece, postoji mogućnost da ćemo jedno posebno voljeli, ili najviše voljeti. Primjer za to imamo u kur’anskom kazivanju o Jusufu a.s. i njegovoj braći. Ili u hadisima koji govore o posebnoj ljubavi Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, prema njegovoj kćerki Fatimi r.a.

Često smo svjedoci „pravljenja razlika među djecom“, a nerijetko i među unucima. Možda nije moguće svako dijete voljeti isto, na isti način. Ali, sigurno je moguće voljeti svako na poseban način i potruditi se biti maksimalno pravedan. To nas Allah duži, i za svaku nepravdu ćemo Njemu odgovarati.

Uglavnom, roditelji pravdaju svoju prisnost i ljubav prema nekom djetetu time da je ono posebno poslušno ili dobro. Međutim, roditelji često zaboravljaju da je svako dijete drugačije i da je možda jedina greška njihov jednak šablon odgoja prema svakom djetetu. Često isticanje jednog djeteta pred braćom i sestrama bude uzrok još lošijeg ponašanja drugih, ljubomore, otuđivanja a nerijetko i mržnje ili osvete. A kako je samo tužno kada roditelji budu sebeb loših odnosa među djecom! I kako je samo loše da roditelji budu sebeb patnje njihove djece!

Mnogo puta mi se desilo da svjedočim nepravdi prema djeci ili unucima. U nekim porodicama posebnu pažnju dobijaju sinovi. Vrhunac nepravde bude podjela imovine prije ili poslije smrti roditelja. Neki roditelji bivaju posebno strogi prema jednom djetetu ili više djece, dok „ono posebno“ tretiraju sa posebnom blagošću i pažnjom. Kupovina slatkiša, igračaka, pohvale i pažnja- apsolutno sve bude usmjereno na samo jedno dijete. Nažalost, ostala djeca od ranog djetinjasta steknu osjećaj manje vrijednosti, ili pak misle da je problem u njima i da nisu vrijedni tuđe ljubavi.

Također, nepravda koja je činjena djeci nerijetko se prenese i na unuke, pa unuci od onog posebnog sina ili kćerke uvijek imaju poseban status. Ni krivi ni dužni, unuci od ostalih sinova ili kćerki ponovo osjete nepravdu i razvijaju osjećaj manje vrijednosti. Znam za slučaj gdje djed i nana svu pažnju poklanjaju djeci od jednog sina, kupuju im poklone, ljube ih i maze, a sve na oči drugih unuka koje nikada u životu nisu ni pomilovali, niti im se s ljubavlju obratili. To je toliko očito da djeca već znaju da ih „djed i nana ne vole“. Niko ih u tome ne može razuvjeriti, jer njihove male i pametne glavice uvijek imaju argument zašto je to tako.

Svako dijete zahtijeva poseban odgojni pristup, i svako dijete je na svoj način različito. Ma koliko krivili djecu za njihova ponašanja prema nama, ona su uglavnom reakcija na našu akciju. Toga moramo biti svjesni, i kao roditelji prihvatiti tu odgovornost. Svako dijete, bilo muško ili žensko, prvo, srednje ili posljednje, poslušno ili manje poslušno, svako ono zaslužuje ljubav, pažnju i pravednost.

Ne dopustimo sebi nikada da kupimo jednom djetetu poklon a drugom ne. Ne dopustimo sebi nikada da jednom djetetu kupujemo skupe poklone a drugom jeftine. Ne dopustimo sebi nikada da jedno dijete pomilujemo ili poljubimo a drugo ne. Ne dopustimo sebi da prema jednom djetetu budemo naročito strogi a prema drugom blagi. Ne dopustimo sebi da jednom djetetu upućujemo lijepe riječi, a drugo stalno kritikujemo. Ne dopustimo sebi da jednom djetetu ispunjavamo želje i podržavamo ga a drugom ne ispunjavamo i gušimo svaku njegovu ideju. Ne dopustimo sebi da naša mjerna jedinica ljubavi bude uspjeh jednog djeteta a neuspjeh drugog, bilo u školi i ocjenama ili nečemu drugom. Ne dopustimo sebi da…

Ako pokušamo reći ALI, pokušajmo se okrenuti prema sebi i potražiti krivca u sebi. Jer, mi odgajamo djecu. Mi smo odgovorni za njih.
I ne zaboravimo – svako dijete nam je Allahov dar i emanet. I svako dijete je vrijedno i ima nešto po čemu je posebno. Ako imamo među djecom i ono srcu najdraže, neka naša djela to nikada ne pokazuju. Ne budimo sebeb tuđe patnje, ne budimo oni koji su nepravedni.

Halima Lj.