Najveća kazna je ta da onaj koji se kažnjava ne osjeća kaznu

Kaže imam Ebul-Feredž b. el-Dževzi, rhm., poznati hanbelijski pravnik, muhaddis i historičar, umro 597. h.g.:
“Najveća kazna je ta da onaj koji se kažnjava ne osjeća kaznu.
A još veće od toga je da bude sretan zbog te kazne koja ga je snašla; poput radosti zbog haram imetka, ili da čovjek grijehom dostigne neki položaj. Kome bude takvo stanje, neće uspjeti svojom pokornošću.

Ja sam doista razmislio o stanju većine učenjaka i asketa; pa sam uvidio da se nalaze u patnji za koju i ne osjećaju; a većina tog dolazi zbog toga što teže predvodništvu i funkcijama.

Učen među njima biva srdit ako mu se ukaže na grešku, a vaiz dotjeruje svoj govor i prenapuhuje ga, a asketa je licemjer ili ima pretvaranja pri sebi. Prva njihova patnja i kazna je u tome što su se okrenuli od Istine, a zabavili se stvorenjima.
Od patnji u kojoj su, a skrivena je; gubljenje slasti dozivanja Allaha, i ljepote robovanja Njemu!

Osim ljudi od vjernika i vjernica…zahvaljujući kojima Allah čuva Zemlju;
Nutrina im je kao vanjština, pa i ljepša!
Tajnost im je kao javnost, pa i ljepša!
Njihova stremljenja su kod zvijezda, i viša od toga!
Ako budu prepoznati, ne bude im to pravo, ako neko ugleda keramet kojim su počašćeni, to zanegiraju.

Ljudi su u gafletu, a oni su u svojim prostranstvima!
Za njima čezne zemaljska površina, i obraduju im se nebeski čuvari!
Allaha molimo da nas uputi da idemo njihovim stopama, i da nas učini njihovim sljedbenicima!” [Sajdul-hatir, str. 22.]