“Neću da se molim vašem terorističkom Bogu”

Porodica me učila da obožavam Djevicu Mariju i da vjerujem da je Isus Bog. Bilo mi je jako teško razumjeti tako nešto, pa sam odlučio da potpuno napustim svoju vjeru u Boga. Nakon godina vjerovanja da su ljudi postali od majmuna i da Bog ne postoji, počeo sam osjećati tešku depresiju i prazninu u svom srcu. Nisam znao zašto. Uzimao sam alkohol, drogu, žene, da popunim tu prazninu u svom srcu, ali sve to je bilo samo privremeno. Bez obzira na sve, uvijek sam osjećao ljutnju i tugu.

Upoznao sam jednog muslimana u noćnom klubu. On je bio čuvar, a ja vozač. Uvijek je bio ljubazan, toliko ljubazan da me je to natjeralo da sumnjam u njegove namjere. Nikada nismo puno razgovarali i ubrzo nakon što sam ga upoznao dao je otkaz. Nastavio sam da radim tamo i konstantno se osjećao depresivno bez obzira šta sam pokušao.

Godinu dana kasnije, vidio sam ga u svojoj kući kako se druži sa mojim cimerima. Uvijek je pokušavao da spomene Boga i to je bilo dosta naporno i neugodno. Preispitivao sam sve što je uradio, ali on je uvijek odgovarao sa takvom ljubaznošću, poniznošću i ljubavlju. Na kraju je motivisao moje cimere da se mole s njim i uvijek je pitao hoću li im se i ja priključiti. Odgovorio sam: “Nikada se neću moliti vašem terorističkom Bogu.” Nasmiješio se i rekao: „Mi nismo teroristi. Mediji koji nas prikazuju kao loše momke su isti mediji koji su prikazivali Latinoamerikance i Afroamerikance kao kriminalce u posljednjih nekoliko stotina godina.”

Sjeo sam i razmišljao o onome što je rekao, ali i dalje nisam bio voljan da se molim s njim. Konačno, nakon nekoliko sedmica preispitivanja svega, sjeo je pored mene i objasnio mi islam. I vjerovali ili ne, pokušao sam se moliti. Kada sam spustio lice na zemlju tokom molitve, osjetio sam da mi cijelo tijelo drhti. Zatvorio sam oči i osjetio ovu blistavu energiju u svom srcu. Plakao sam ostatak namaza i to je bio prvi put da sam iskreno vjerovao u Allaha. A danas sam u Allahovoj kući. Elhamdulillah.