Našoj djeci bajrami su otužni praznici popraćeni plačem za umrlima i pokojoj markom koju može potrošiti na isti način kao tokom cijele godine.

Dok pišemo statuse kako ovo nisu naši praznici, “ponosno” kažemo da mi slavimo samo dva bajrama.

 

Slavimo li bajrame zaista? Kakvu atmosferu napravimo za našu djecu? Možda će neko reći ne može se…Može naravno, ali mi nismo spremni ništa uraditi po tom pitanju.

 

Naši “neutralni” biznismeni potroše hiljada maraka da ukrase svoja radna mjesta, televizijske kuće, restorane, kafiće, hotele, supermarkete, za novu godinu. Za bajram ukrase rahatlokumom tacnu sa obavezno bosanskom kaHvom, jer, molim vas, bajram je, “mi to pratimo”!

I dok nam djeca ispod oka posmatrati sav glamur i ljepotu tuđih praznika, mi ponavljamo da su naša dva bajrama. Dva bajrama više tužna nego radosna. Dva bajrama koji su samo još jedna slika naše indolentnosti koja nam uveliko odmaže u odgoju djece.

I kad neko pokuša bar nešto napraviti za djecu, bude osuđen sa raznih strana.

 

Naše “bajramske ilahije” su najtužnija vrsta ilahija koje postoje. Dječije bajramske pjesmice opjevane na radostan način još ne postoje. Dječije islamske slikovnice, bojanke isl. ne postoje u knjižarama. Baloni, igračke, aparatići, aplikacije na telefonima, crtani filmovi, ne postoje za našu djecu.

Još imamo vremena za osmisliti kako da izgleda sljedeći bajram našoj djeci.

Uskoro će se pokazati koliko nam je stalo do našeg bajrama i naše djece u njemu.

 

Haris Hećimović